Playera´s
ponedjeljak, 30.10.2006.
Patnje mlade Playere
|
Sad je 2:25. Moj zubar Mengele mi je stavil u zub otrov da mi ubije živac. Čini se da će živac preživjeti, ali da moja duša polako napušta tijelo... Šteta ovako krasnog tijela... Pred očima mi se odvrtil čist pristojan filmić. Vidim gdje D. kleči pored mene u stravi kajanja. "Mogli smo joj kupit bolji auto, mogo sam je vodit u Gardaland, mogo sam se suzdržat još malo, pa bi i ona..." U magnovenju vidim neljudske oči Dr.M. Mogo mi je izvadit zub, sadist nacistički, al neeeee, on ga mora spasit, ja moram imat puna usta zubiju... Znam da ga je palilo dok mi je metal arsen, disal je teško i usporeno ispod one krpetine. Boooooooooliiiiiiiiiiii!!!!!!!!! Još malo... Sam da vidim tunel... "Samo živac tvoj još je bil živ, Pa mi reče: Miruj! Ko joj je kriv..." A.G.M.(engele) Huh. Sad je 3:44 Ubili smo mrcinu. Mengele i ja. Moram se zahvalit na ovoj boli koja mi je pomogla da spoznam kak je život lijep kad niš ne boli, kak zubaru treba vjerovat, kako mi je sad nekako sličniji Matošu... Il tak nekak. Nemrem baš mislit, možda ću to jednom bolje sročit, stavit slikicu i napisat vam da vas volim jer ste bili tu negdje, u ovim žicama, dok sam kao i uvijek, lupala gluposti kad mi je teško. - 20:46 - Komentari (24) - Isprintaj - # • ovo jutro pijem kavu s tobom...Napravih kombinaciju: čitala sam post uz Crvenu jabuku, pa nije izgledalo tako strašno... nadam se da si već bolje, u gužvi sam ovih dana pa ne stižem, ali čitamo se... (majstorica s mora 31.10.2006. 08:37) • Ja stvarno ne znam što je to, pijem kavicu od jutros s tobom, ostavim komentar i on se izgubi...ali, pošto je jučer znao duplirati komentare, onda ga neću ponavljati da vidim što će biti... (majstorica s mora 31.10.2006. 08:44) • ali da ti samo zanš koliko su oni sretni kad vade te živce i pune kanale onim iglicama. moja djurdjica čim dođe doma sva sretna mi priča koliko je kanala napunila, a ja samo u neki kut bižim da ne bi i meni našla koji zub di bi mogla živac ubiti. živila (djuro 31.10.2006. 09:21) • glavno da smo ubili neprijatelja..........smrt fašizmu i bolesnom žifcu (GAJO THE PLJUC 31.10.2006. 10:44) • Mrzim zubare.....mrzim zubobolju, ne volim niti čitati o tome....suosjećam s tobom:( (ledena 31.10.2006. 11:44) • grrrrrrrr zubobolje...valjda je sad dobro... a ti samo lupaj gluposti jer je to nekad potrebno lijepi pozdrav (brunhilda 31.10.2006. 12:19) • uh i ja mrzim zubare, pola zubi me boli i nemogu ih koristit ali ne idem tamo dok stvarno ne bude kriticno, nevolim, ma mrzim zubare, argljkghhh bljak. Glavno da si ti meni ostala ziva a zub isto hehehe, e da kakva ti je to burna noc bila??? di si bila??? ajde pricaj !!!beeeljjj !!! i da volim kad me tjesis, volim kada znacim nekom nesto, volim jer mi daje vrijednost, takve stvari meni daju vrijednost a ne materijalne, auto, kuca, posao i neznam sta, ali opet to nije razlog zasto to pisem, dobro nekim dijelom sigurno i je ali nije. !!!! Ti kao ne volis kada te ja tjesim i razumijem ha????? ajde priznaj !!!! pozz mala (mislim.bloger.hr 31.10.2006. 12:43) • o mila moja, glavno da je susret sa strasnim doktorom proslost i da je on ipak radio za tebe, i bitnije od svega sto te je nadahnuo za ovu "strasnu" pricicu, a sad se smjeskaj kao ja tebi :)))))) (zaya 31.10.2006. 13:26) • aA ljepo sam ti predložila da odeš kod Maje ona bi te razumila utješila i pomazila :)))))) (hapy 31.10.2006. 14:31) • Ajd' nek je prošlo. Nek' ne boli :-) (sklblz 31.10.2006. 16:40) • pamtiti bol i nije tako loše...potpuno si u pravu. iz boli učimo svašta:)) pozdrav (u ime... 31.10.2006. 16:46) • Prijo, neke se stvari u životu moraju pretrpiti..kao što kažeš; bez njih nebismo znali kako je divno biti zdrav, veseo i sretan. Misli na to da već sutra tvoja bol pada u zaborav i sve je opet kao nekada... puno pozdrava i hvala ti na komplimentima... (carla_bruni 31.10.2006. 17:10) • Nehajno nabačena misao o uzročno posljedičnoj vezi gluposti i teškoća, u ovom slučaju zubobolje, a sagledano tvojim očima, mogla bi u kombinaciji s mojim očima s lakoćom implicirati razvidnost moje trenutne pozicije, a to je svakodnevna i konstantna zubobolja ili neki slični vid maestralne torture u filmu potpune katastrofe sa mojom malenkošću u glavnoj ulozi, tj. kao glavnim objektom iste. Radnja ide otprilike ovako: ja jurcam lijevo desno, skačem i okrećem se, kao bježim, a "ono" nesretno već nešto, ali jako grozno, ide polako i odmjereno, i uvijek me sustiže, ja napravim sto koraka, "ono" tek par i to iste dužine, ali razdaljina je ipak sve manja, fizika tu ne vrijedi, na tren se pravim kao da sam mrtav, ali beštija je toliko bezosjećajna da se istom mjerom pravi mutava i nastavlja svoj krvavi put neumitnosti i tako to ide kroz cijeli film, dok na kraju dolazi do potpunog obrata. Dobro izmučen padam u svoju najudobniju fotelju i gotovo u trenu zaspem. Ulazim u lijepi san i odahnem, jer ružna je stvarnost iza mene. Da sam siguran da sanjam, lagano se uštipnem i gle stvarno, sanjam, dobro je. The end, odjavna špica i vesela muzika. To je bilo osobno viđenje tog filma, ali uvijek ima neki ali. Tu dolazi jedna frustrirana filmska kritičarka koja me sva oduševljen izljubi, pa kao film je odličan, glavni negativac, to jest ja sam briljantno negativan i sve tako nešto grandiozno, ali obzirom da me dotična tražila u više navrata različite iznose i dijelove mene u filmu nikadavraćajuće posudbe, bilo je logično pomisliti da me namjerno poružnjuje i tješi, perfidna laskavica. Srećom stvari često ili gotovo nikada nisu onakve kakve izgledaju, pa je i ovaj puta baš takav slučaj, naime mojim glupostima ne treba uzroka, povoda, a najmanje razloga. Kada bi bar imao snage svoju umnost dobrim dijelom zadržati za sebe, možda bi stekao status slobodnog umjetnika mislioca, ali ne, ja ne volim ljudima ostavljati dvojbe, da ovaj puta ne kompliciram sa trojbama i sličnim dokazima prije iznesenoga na samo sunce ili tu negdje gdje se već dobro vidi, uglavnom, osjećam se sretan, to sam ti zapravo htio reći, a zašto nisam, mislim rekao, e to sam ti u sve nebitne detalje objasnio ne govoreći o tome, a zašto jesam, mislim sretan, za to nemamo vremena ni ti ni ja ni dugovječniji od nas, pa onda samo pustimo neka bude volja moja, tako mi Svizac pomogao, jer pametniji imaju i pametnija posla :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 31.10.2006. 17:37) • I agree :)) Pusava (Danielaland 31.10.2006. 18:46) • heheh Hvala Ti iskreno :)) a odakle crpim sve to, hmm da pojasnim, Josipu Lisac znaš? Znam da znaš buhaha, jel ona malo čunda i to, opičena? hehe eeeeee pa ona je vodenjak :)) i ja sam vodenjak :)) 1 danm razlike i gro godina, ali neka :)) tak da :)) to mi je urođeno,ali drago mi je što ti se sviđa, volim iskren pjuplove :)) pusava :)) i zdravpo :)))) (Danielaland 31.10.2006. 19:59) • ha ,ha Ti s Mengelea na Matoša, što sve bol učini... Ja sam prvi put bila kod zubara sa 11 godina. Isto mi je stavio arsen na živac, tj. pored živca, jer sam se toliko ritala, da mi nije mogao ući do živca. Rezultat je bio, da me je divljački bolilo - od 10 dopodne do šest poslijepodne, već sam gađala jastukom svakoga tko je ušao u sobu. Srećom, susjed mi je bio zubotehničar, pa mi je otvorio zub i stavio lijek i skužio da arsen nije stavljen direktno na živac. Zaspala sam i nisam se budila do slijedećeg dana poslijepodne. Sad imam super zubara i kod njega smo svi troje (muž, kćer i ja). Brz je i efikasan, svaka čast. Kod njega me nikad nije zabolilo i izgubila sam strah od zubara. Ali kad počne brusiti, sjetim se "Maratonca" i Dustina Hoffmana - obavezno. Pozdrav draga :))) (blog bijesne domaćice 31.10.2006. 20:32) • Ufff, zubi...ja moram zahvaliti Bogu što nemam problema s njima niti što se tiče izgleda niti bolesti. Inače rijetko idem zubaru, ali ovaj moj zadnji posjet je trajao nekih mjesec dana (možda i više). Išla sam si promjenit plombe, tako da sad imam sve zube bijele, a ne s onim srebrnim plombama(mislim, ionako nitko ne vidi te zube). Ali moram priznati da i za svako malo brušenje tražim injekciju...bolje da on mene pikne dva puta pa da ja ne osjetim šta to on brusi. Nikad nisam imala zubobolju, niti je ikad želim doživjeti jer čujem da je gadno. Bolje da sad malo otrpiš, pa da kasnije nemaš još nekih komplikacija zbog jednog zuba. Lijep ti pozdrav! (UBIJANJE DOSADE 1 31.10.2006. 20:56) • Haj! Čim "uzbibani" zub popusti - Tvoja raznovrsnost odvešće te jednom na sunčani Krim! A drugi ti želim set - Na Bodensee let! (karibi 31.10.2006. 22:04) • I ja moram zubaru, pukao zub, šmrc :((((( (aquaria 31.10.2006. 22:15) • Primjetila sam da postoje određeni periodi tokom godine kad se ide masovno zubaru, takvi su mi periodi najgori jer me upozoravaju da je krajnji čas, a opis je jako dobar i znam taj mir i sreću nakon što prestane boliti :)) A prestane čim dođeš zubaru, mene bar, pa obično samo velim, ah pa to nije niš okrenem se i kidnem ali ima nekih gadnih trenutaka kad treba ubiti mrcinu, a tad, ko živ ko mrtav :)) (Bugenvilija 31.10.2006. 22:17) • Joj, ja bih trebala zubaru…nisam bila biće sada već godina dana.Dobro si me podsjetila!: ))) (stereokemija 31.10.2006. 22:35) • Ja kasnim pa se nadam da si ti na zubara već zaboravila.Prelegala sam ti blog od početka,moram bit upoznata sa situacijom,jel te,haha,naišla sam na Žežulu,a dalje ćemo vidjet.Pozdrav (slatko grko i obratno 01.11.2006. 08:58) • cuvaj zube! trebat ce ti jos dugo! pozdrav (hot mama 01.11.2006. 15:30) • a mene stisla ishialgija ... možda bi pomoglo ... da ubijem ortopeda? no, šalu na stranu. bol nije nimalo lijepa stvar ne izlazim baš najbolje na kraj s njom. tom boli jer bol - boli (Rusalka 03.11.2006. 02:08) |
- 20:46 - Komentari (24) - Isprintaj - #
nedjelja, 29.10.2006.
Malo o sjeti...
|
Posjela me u krilo pa mi govori; Ne možeš poletjeti ovako žedna ljubavi... - 16:20 - Komentari (17) - Isprintaj - # • Kad nas puca čežnja...kida sve šavove... Koji inače dobro drže... Kaj ti dragi radi? Gleda reklame na RTL-u? (Mislim, to ja po sebi, ne!!!) (zmajka 29.10.2006. 21:42) • čifa ovo je supačč:) crvena jabuka,odmah sam zapjevala,dobar odabir i ja bi tako,moram se naučiti (hapy 29.10.2006. 21:59) • Prekrasno! Hvala na multimedijalnom poklonu! :))) Ono kod mene nije isječak, a imaš pravo, možda bi mogao biti, nije mi palo na pamet, razmislit ću... Hvala i laku noć želim! :))) (aquaria 29.10.2006. 22:09) • Ne treba mi vise Samo malo mira Na radiju nesto Dobro neka svira...( (i jedan dodatak Sarajevo ljubavi moja...prekrasan grad...prekrasni ljudi...nekad bili...neki ostali...neki se promjenili...Sarajevo uvijek ostalo ...ah lijepe li carsije...) :))))))) ovo je smesak i sretan i nostalgican.... (zaya 29.10.2006. 22:47) • Baš si me pogodila. I sjeta i Sarajevo. I jedan sarajlija. ah...:) (Suncokreta2 29.10.2006. 23:19) • Saznanje da je prošlost tek neostvareni, a ipak dodirnuti san, za kojega nema mjesta u budućnosti, kako se time nositi, sjetom ili novim snom, pjesmom, nadom, ali boje su bljeđe, sjene sve veće, a vjera istini bliža, i tako to mora biti, da smo to barem ranije znali, iako, mada i usprkos, ima još dana, ima još ljudi, a valjda je i nas još nešto ostalo :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 30.10.2006. 06:10) • o, jeeeee! vraćaju se dani, mirišu trešnje...i dunje jesenje e, baš si mi otvorila vrata, playera. u lijepa sjećanja. (Rusalka 30.10.2006. 07:10) • Žera i njegove crvene starke :) Volim Crvenu jabuku, a pogotovo njihove stare stvari.. Nostalgija mi tako često zakuca na vrata, a uz njih je nekako lakše.. Pozdrav tebi :) (rozza 30.10.2006. 09:13) • nemam čistu savjest, ali to kaj ja buncam, neki se plaču, neki smiju, nekima ništa nije jasno, ali buncanje je baš super......................da bogda buncal cijeli život (GAJO THE PLJUC 30.10.2006. 10:42) • Još par dana smiješ biti sjetna, jer je baš vrijeme za to... A onda se trgnut! Srdačan pozdrav! (Pjesma o jednoj mladosti 30.10.2006. 11:06) • Ova pjesma je probudila u meni tužna sjećanja, želju za jednom osobom....kako bi voljela da je sad tu kraj mene, da me zagrli. Jednom mi je rekao: "Kad god ćeš me trebati samo javi.", a onda kad ga trebam....evo, sama sam... (UBIJANJE DOSADE 1 30.10.2006. 12:30) • Ima Pjesma pravo, to i ja mislim. I tebi i sebi :)) (Trill 30.10.2006. 12:35) • Draga, ja ti želim puno ljubavi da poletiš na lakim krilima (carla_bruni 30.10.2006. 19:08) • onda se moraš potruditi..:) (pitalica7 30.10.2006. 22:26) • Hej profesorice, vidim i osjetim čežnju u tebi, neka nisi jedina, svi su takvi samo rijetko tko ce to pokazat na sebi. Crvena jabuka je odlican izbor za takav osjecaj, evo vec cetvrti puta ponavljam spot, hehehe, inace ja sviram i gitaru i naravno slusam rock pa su mi jako poznate ovakve pjesme... pozzz mala (mislim.bloger.hr 31.10.2006. 11:40) • Mojim dragim tješiteljima i onima koji to jesu, ali ih je omeo blog.hr. ZMAJKA - kida šavove HAPY - draga si AQUARIA - hvala i tebi ZAYA - pozdrav ti nostalgijo SUNCOKRETA2 - osmijeh sjete KIWI - ...pa nađemo načina da se sretnemo RUSALKA - ta su vrata čarolija...ali, ti to znaš :) ROZZA - lakše je uz njih...ili nije... GAJO - sebičnjak :) PJESMA O - Da mama :) HANNAH - neka si ti uz njega TRILL - pjesme redaju slike, šetaju...hvala Trill CARLA - znam i držim te se zbog toga PITALICA7 - stalno...uvijek...smijehom se trudim...ali ipak...probije MISLIM - kapetane...eh...tješi... (Playera´s 01.11.2006. 09:27) MAJSTORICA - nije strašno, samo se ponekad prepustim. Čekam te :) (Playera´s 01.11.2006. 09:40) |
- 16:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #
petak, 27.10.2006.
...
|
Vesna Škare Ožbolt se proljepšala. Vidla sam u u "Kontraplanu". Ošišala se. Nisam ju slušala, pa ne znam dal joj je to utjecalo na pamet. Sad ju strašno gnjave. - Priznajte nam Vesna, na koliko ste operacija bili? - - Nisam - veli Vesna. - Botox, brušenje, lifting? Dajte! - - Nisam. Samo su mi počupali obrve. – - A gdje vam je podbradak, di su vam podočnjaci, di vam je brazda na čelu? - Neugodni su. Pa nije žena bila takav akrap. Vesna je smirena. Na pitanja odgovara izuzetno širokim osmijehom. To je jedini način da zaustavi divljenje. Meni je ona simpatična. Čitam da je trenutno na konferenciji "Mir, sloboda i ekonomija" u Gruziji. Šta se tiče estetskih zahvata, uvelo i presađivanje trepavica. Sa zatiljka se popuka tridesetak folikula pa se jedna po jedna posadi u kapak. Navodno su se žene pomamile. I muški. Nisu napisali jel to raste. A to je važno. Jer se nesmeš zapustit. Danas kad sam išla u lov na bizone, me je počkaljil jedan prosjak. Svaki mu dan ostavim par kuna, a danas nisam jer nisam imala. Stala sam kraj njega i pogledala u novčanik, nije bilo pa sam se ispričala i probala produžit. Zamahnul je s batrljkom i lupil me po cjevanici. Tak sam se popiknula da me je zadržal jedan prolaznik. Mlađi. Špotal je prosjaka. Ovaj je rekal da nije namjerno. Da se namještal. To je bilo žalosno pa sam prolazniku rekla da je sve u redu. Onda me je pozval na kavu. Prolaznik, ne prosjak. Nisam išla jer sam čestita. Neću više pisati jer sam danas zločesta i cendrava. Cure, vi pogodite zakaj. Dečki, pitajte cure. Voli vas Playerica |
- 17:44 - Komentari (24) - Isprintaj - #
srijeda, 25.10.2006.
Na poslu, između ostalog (2)
|
Uzeli mi Ožežu (tko je se sjeća iz jednog posta). Žena bila na listi za odstrel, pa je pomilovana i poslana u moju bojnu. Tu je tobož i ne tobož preodgojena i sad je poslalo u svijet da se resocijalizira. Postoji svojevrsna interakcija između stražara i kažnjenika. Pače, moguća je simbioza u kojoj naposlijetku ne znaš ko pije, a ko plaća. (Svjesna sam da je početak ovog posta malko nerazumljiv mojim blogerskim prijateljima, ali tako je to kad radiš u zoni 51) U bojnu je pristigla pošiljka manje svježih umova. Kolegica Jorgovanka, npr. Žena se ogriješila o neke od zapovijedi, ali nije u tome stvar. Stvar je u tome da raja čupa kose od osobnosti iste. Specifikum je to od prek četiri banke, leluja žena u svojem poimanju svega i svačega, uvjerena da ima misiju osvijestiti i nas. Dobra u duši. - Baš je lijep dan danas – laneš. - Naaaravno da je lijep! – otegne Jorgovanka – Svaki je dan lijep. Svemir je i zamislio da svaki dan bude lijep, ali mi smo slijepi, zagađujemo okoliš, zagađujemo jedni druge. Citiraću jednog... – - Nemoj Jorgovanka. Ček samo da popijem kavu. - - Malo sam pod stresom ovih dana – izjaviš nepromišljeno. - Pa naaaravno – zagrize odmah – čovjek se mora naučiti nositi sa stresom. Ja ću ti kupiti jedne tabletice. Nemoj me niš gledati. Nema kemije. Čista prirodna baza. A znaš od čega su? (značajna stanka, Čačićev izraz lica)...Od kolostruma. Onog prvog, prozirnog majčinog mlijeka. (???!!!) To su ti male dražeje koje možeš pocuclat. (???!!!) Bum ti sutra...- - Gle, Jorgovanka, nemoj se trošit. Baš mi jedna frendica doji - - Nevjerojatno je koliko se ljudi zadužuju...- izjava u opisu posla. - Pa jaaasno. Jer ne kuže da svatko ima onoliko koliko mu treba i da se svakom događa ono što zaslužuje... - - Ne lupetaj Jorgovanka – koji put čovjek pomisli da je raspoložen za nju – šta je s malim Kubancem na meti njemačkog pedofila. Skupa korica kruha. Šta misliš Jorgovanka? - I tu zaglajzaš. - Pa naaaravno...- dočeka – ti to ne razumiješ. Sutra ću ti donijeti jednu prekrasnu knjigu koju moraš čitati polaaako... (u nastavku seminar Sai Jorgovanke) - Evo ti brošurica... – odskliže mi je po stolu i lepršavo se udalji. - Ali, ja nemam problema s alkoholizmom...- (brošura dan po dan) - Pa naaaravno...(osmijeh lovca)... a zašto se onda braniti od čitanja? (pronicljivo) – Ostaneš zbunjen. Kaj misli da cugam? Neeeee, to je onako, općenito, u duhu prosvjetiteljstva. Ima jedna koja voli spačke. Nazvala je Jorgovanku sa skrivenog broja. - Dobar dan. Da li sam dobila gospođu Jorgovanku? - - Jeste, izvolite - - Zovem iz društva "Iskrica", koje okuplja ljude otvorene za alternativu - - Dapače, samo recite...- - Jedna vaša poznanica nas je na vas uputila...Znate, radi se o jednom eksperimentu...- - Ohoho! Poslastica! Slušam vas! - - Smatramo da ne postoji kraj, niti u duhovnom niti u materijalnom pogledu...- - Pa, naaaravno...- - Da li biste voljeli sudjelovati na našem seminaru na temu "Kako oživjeti kremiranoga"- - Apsolutno...samo recite gdje i kada...- Muk. Ne vjeruje spačkarica da je otišlo tako daleko. - Pa...mislili smo...večeras, oko 23 sata...- - Aha, aha, da vidim...pa, mogla bi, je, dolazim. A gdje će se održati? - Spačkarica od smijeha prokišnjava na sve strane. - Mislili smo da bi zapravo najbolja lokacija bila upravo krematorij. Na Mirogoju. - - Pametno. Budete me zapisali?- - Svakako. Veselimo se vašem dolasku – - Hvala vama na ukazanom povjerenju. - Spačkarica nije imala srca pustiti Jorgovanku da sama baulja po groblju. Priznala joj. Jorgovanka se na spačku smijala od srca. - Fenomenalno! Fenomenalno! Baš sam nasjela! Hahahaha(grc,zagrc)hahaha(kašlj, pljuc), kak ste se samo sjetile? A već sam zvala muža da idem - - Jorgovanka – pitala sam je jednom – zar bi ti stvarno išla oživljavat kremirane? - - Pa naaaravno. Znaš... (ne želite znati)  |
- 17:53 - Komentari (28) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.10.2006.
Ljubav
|
Sve je to bilo tako tužno. Gledala je u njegove oči i u njima tražila potvrdu ljubavi. Ne želje, ne sluđenosti...velike, duboke, iskrene ljubavi. On se nasmiješio i primio je za ruku. Zaboravila je što je htjela. Samo je osjećala kako je važno da ne ispusti njezinu ruku, jer ako to učini, ona će odlebdjeti... a što ako On ostane na zemlji..., ona će se izgubiti, sama, u tom beskraju ljubavi. - Misliš li na mene? - pitala je. - O, da, svakodnevno... stalno mislim na tebe. - rekao je. Nije se usudila pitati ga da li je ona prava, ona koju je tražio. Rekao joj je; Zaista si posebna, nisam sreo ženu poput tebe. To je bilo tako blizu odgovoru kojemu se nadala. On je pogledavao na sat i oko sebe. - Moraš ići? - rekla je s razumijevanjem, od straha da će je ostaviti. - Ne još - rekao joj je sa simpatijom, kao djetetu. Uzela je njegov dlan i prelazila njime svojim licem i vratom. Ljubila je njegov dlan koji ju je mogao zaštititi, koji je mogao učiniti sve na svijetu, u koji se mogla sakriti, koji je mirisao na šumu, na dim, na kruh, na njegov parfem, na njegov automobil i...malo, sasvim malo, na njenu kosu. - Zašto me nisi nazvao? - izgovorila je to i poželjela da je zvučalo kao šala jer, nije ga htjela prozivati, optuživati, nije mu željela dosađivati i uplašiti ga. - Imao sam strahovito puno posla ovih dana - On se opravdavao... Bio je tako drag i iskren i pošten prema njoj. To uopće više nije bilo važno. To o čemu je mislila danima, zbog čega je bila tako kivna i nesretna i razočarana, zbog čega je odlučila više nikada ga ne vidjeti. - Znaš li da je Mislav prohodao? - rekao joj je. Bila je tako sretna zbog njega. Nasmijala se. - Zaista? - upitala je radoznalo. Kako je pažljiv, kako je brižan... Uvijek je to spominjao. To mu je bilo najvažnije na svijetu. Ona je to razumjela, divila mu se zbog toga. Pokazao joj je njegovu sliku. Bio je posve nalik njemu. Iste obrve, nos i usta. Iako, možda bi čak voljela da joj nikada nije pokazao sliku, da joj nikada nije govorio o njemu. Ona je tada osjećala koliko je ograničeno njihovo vrijeme, koliko je uska njihova staza, sporedan njihov put... - Lijepa si...zagonetna. Volio bih te zagrliti. - I pošli su. Željela ga je začarati, željela ga je ostaviti bez daha, željela je da, opsjednut njome, ne mari nizašto drugo. Ona će ga prekoriti, ona će ga podsjećati na mjesta na koja mora odlaziti i otkidati će od svoje ljubavi da bi On imao tamo što donositi. - Halo...- javio se. Taknuo je usne zahtijevajući tišinu. Složila se treptajem. To se ne zamjera, to je prirodno. Bila je malena poput čestica koje su titrale i strujale u noći, uokolo njih. - Sve je u redu - ispitivao je pogledom. Nježno je poljubio. Bilo je neopisivo potrebno pripasti mu. Predati mu sliku koju će ponijeti sa sobom do idućeg susreta. Udisala je njegovu blizinu i svaki je njegov uzdah bio pobjeda koja je otvarala vrata u njihov svijet, u kojemu će ponovo biti zarobljeni jedno od drugoga. I noć nije pala za druge ljude i nije za druge spustila svoje žaluzine. I automobil nije mogao biti automobil, tako neprobojan, kao samica u kaznionici. Samo je pustopoljina bila pustopoljina jer je se ništa nije ticalo, sve do osvijetljenih prozora na horizontu. Vidjela je zamagljena, pa orošena stakla, baš kakva moraju biti kad se izroni iz dubokog, modrog mora, ali nije ih brisala jer nije htjela gledati van. Na radiju se nekome govorilo o potresima i ratovima... Promijenio je postaju. Mislila je; da li i On, svaku riječ, svaku notu svih pjesama, na svim jezicima svijeta, veže uz njihovu ljubav... kao što to čini ona. - Znaš li da me je posljednji put pitala po čemu to mirišem? - igrao se s njenom kosom. - Što si joj rekao? - upitala je zadovoljno i svila se uz njegovu mišicu kao da se obistinilo obećanje da ona ipak malo postoji i kad On ode od nje. - Rekao sam joj da umišlja. - Jasno da je tako rekao...mogao ju je stoput zanijekati...sve dok postoji u dubinama njegovog uma i u otkucajima njegovog srca. Sjećala se koliko je žudio za njom, riskirao, posvuda je tražio, na sve pristajao...a ona je mislila da je ne može zarobiti jer joj nije ušao u snove kao razbojnik. Mislila je da može preplaviti njegovu pitomu obalu i u svakom se trenutku vratiti svome toku, čista i bistra kao prije. - Stigli smo - rekao je. U zbilji se nisu doticali. A onda je otišao. Ne posve, ali to nije bilo ništa. Otišao je. Znala je da se neće vratiti. I dok je žudjela za njime, pitala se, kako se to dogodilo? Dok ga je posvuda tražila, u svemu vidjela, mislila je, a to je bilo teško podnositi, On je sada upravo tamo gdje i treba biti. |
- 20:35 - Komentari (27) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.10.2006.
Ana
|
Ana je bila pametna žena. Znala je grliti svoj život, bila je ponosna i maštovita. Poput djevojčice podatna, predana svojoj obitelji. Tek ponekad sjetna – upravo savršeno. Voljela je zavoditi supruga. O, kako ga je poznavala... Uživao je u njenim euforijama, promatrao je zaigranu s djecom, nestrpljivu dok glača, kako očarava goste, kako brine o svijetu, kako se smije u snu... Toga je jutra zaboravio mobitel. Žurio je na posao. Vani je lijevalo. Već je bio na autoputu kad se dosjetio. Osjetio je nelagodu. Kad je mobitel zazvonio, Ana je bila pred ogledalom. Bilo je tek toliko vremena da se odazove na upornu zvonjavu. Malu je spravu prislonila na uho i prije no što se uspjela oglasiti, začula je mazni pozdrav, a potom: - Halo, Mario? Ugasila je mobitel. Praznina koju je osjetila posred želuca, penjala se tjeskobno do vrata i tu se njegdje ukotvila. Srce joj je udaralo dok je nije posjelo i dok drhtavim prstima nije posegnula za cigaretom i uvukla dim. Misli su se grozničavo sudarale i ona nanovo dohvati telefon, tražeći broj s kojega je zvano. Broj mobitela. Bilo je nemoguće doznati čijeg. Nije se osvrtala na moguću slučajnost. Jer, o tome joj je govorilo njeno bilo, njeni oznojeni dlanovi, njegova zamišljenost, njegov važan izraz lica... njena beskrajna tuga. Javila je kolegici da neće doći na posao. Nazvala je njega i rekla mu da dođe kući. Stigao je. Prebrzo. Naoko znatiželjan i zabrinut. A bio je strahovito uznemiren. Ana je razgovor započela mirno, iako je drhtala cijelim tijelom. Žudjela je za riječima koje će je razuvjeriti, za njegovim riječima koje će sve opovrgnuti. A onda je počela urlati. Uplašio se. Uplašio se njenog pogleda, njene upornosti, njenog stanja. Nije znao uzmaknuti. Nepripremljen, priznao je da... mu ništa ne znači...zna da je nanio bol...on voli Anu...nikada je ne bi mijenjao...nikada to neće ponoviti...nikada to prije nije učinio...nikada...nikada... Ana ga je udarila. Stajao je blijed poput dječarca kojeg dostiže kazna. Nije znao što će dalje biti. A Ana je plakala. Nije mogla isplakati bol koju je osjećala. Ta je bol ranjavala njeno tijelo i mogla je osjetiti svoju dušu kako se prevrće u muci koja trga lijepa sjećanja i njen život. I više ništa nije bilo isto. Ana je zavodila svojeg supruga, igrala se s djecom, glačala, očaravala goste, brinula o svijetu i...plakala u snu. Živjela je svoj novi život, voljela je na nov način, razmišljala je drugačije. Opet je bila sretna. Sretna bez S ili R ili E ili T ili N ili A. Luka je bio njen novi kolega. Odgovoran i spretan, duhovit i mirisan. Znali bi skupa popiti kavu i razgovarati o novim projektima. Zavidjeli su mu na Ani. Imala je bezbroj udvarača. Samo bi se lepršavo osmjehnula, uvijek u nedostatku vremena. A Luka...On joj je bio potreban. Voljela je razgovarati s njim, prepoznavati iskru iskrenog zanimanja i topline u njegovim očima, voljela ga je zbunjivati i na kraju... njihove teme više nisu bile tako općenite, tako bezazlene. Postajale su osobnije, završavale smijehom, pogledavanjem na sat i nastavljanjem posla. Oboje su znali. Jednog predvečerja, Luka se ponudio da je odveze kući. Parkirao je automobil tek nekoliko ulica dalje. Ana je bila pripravna. Luka je rekao da je voli. Luka ju je želio poljubiti. I oni su se ljubili i mazili i dodirivali i Anu su ponijele emocije i bila je sretna. Sretna bez S ili R ili... Voljeli su se i sutradan i dan nakon toga i cijeli mjesec. Ana je počela zanemarivati svoj dom. Njen suprug je bio njena smetnja, njena djeca su postajala zahtjevna, njeno glačalo je mirovalo. Više nije brinula o svijetu. Nije se smijala niti plakala u snu. Živjela je svoj novi život, voljela je na nov način, razmišljala je drugačije. Lagala je svojem suprugu, nije znala organizirati svoje vrijeme...nije znala varati. Više nije voljela sebe, pa tako niti svoje knjige, svoje omiljene filmove, svoje stare prijatelje, svoju glazbu... Mogla je bez svega, željela je biti sama ali to je bilo nemoguće jer... više nije postojala. O, kako si sebična Ano – začula se kako govori. Kako si sebična i jeftina. Prodala si svoju nevolju da bi tako malo doznala. Legla je u postelju i sklopila oči. Slike su se izmjenjivale poput dijapozitiva. Njen sin ju je želio zagrliti. Ustuknula je. Izraz njegova lica sada je probadao poput bodeža... Njena kći je donosila lutke. Ana se otresla. Djevojčicine se oči ispune suzama. Ana nanovo oćuti bol. A njen suprug...Sada umoran, netrpeljiv čovjek, u mislima koje nema s kime podijeliti. Suze su klizile Aninim licem, a slike se sveudilj izmjenjivale i nekako je iznova sastavljale. Ona osjeti slabost i pozva muža. Te su noći vodili ljubav. Kao dvoje stranaca, kao ljubavnici iz prošlih života. Zaspali su čvrsto stežući jedno drugo, u strahu od buđenja. Jutrom ih zatekne gužva. Djeca im se uvukla u postelju i svojim čistim čulima upijala negdašnju toplinu. Tog je popodneva Ana tiho ušla u dječju sobu i zatekla svoju zamišljenu djevojčicu. -Smijem li se s tobom poigrati? Nedostaju mi tvoje lutke. Dijete je pogleda svojim mudrim, plavim očima, široko se nasmije i reče: -Dobro došla, mama! |
- 10:58 - Komentari (27) - Isprintaj - #
subota, 21.10.2006.
Lovačke priče
|
"Richard Gere po Dugoj Resi vozi se malo u sivom, malo u crnom Mercedesu, da bi zavarao obožavateljice. One su razočarane - uživo on nije baš kao na filmu." (Iskon portal) Šta su ti novinari. A šta bi trebao? Pješačit? Zna se šta je Duga Resa. Tamo ni Fižulić ne ide biciklom. Pričaju ljudi. Film "Broj stanovnika" il tak nekak je snimljen po predlošku tipa iz Duge Rese. Baka mi je pričala o jednoj znanici. Žena je išla u Dugu Resu po ljekovite trave. Vratila se nakon nekoliko mjeseci i otada s nikim nije progovorila ni riječ. Zapravo je, koliko se sjećam. Jedne olujne noći, iz njene se oronule kuće prolomio krik: "Duugaaa...". Svi su znali. Resa. Mjesni je vatrogasac pozvan na vatrogasnu zabavu u Dugu Resu. Ozbiljan čovjek, oženjen. Nikad se nije vratio. Duga Resa ima oblik zvijezde. Nikad nisam baš upiljila u mapu da vidim kojeg je zvijezda točno oblika. Neću izazivat. Naravno da je Gere na oprezu. "Obožavateljice su razočarane." Je, je, kak da ne... Čovjek ima osjet. Ne mantra on bezveze po Tibetu. A šta im to znači da on nije uživo baš kao na filmu? Uživo je još bolji. Kad me Krasnić nazval da me pita kakav je Gere tip, jel uredan i to, ja sam bila realna. On je malo šlampav nakon tuširanja, al garantiram za kuću i okućnicu. Ne znam kak bi čovjek stal na kraj tiskovinama. Zalud demanti. Niko neće čitat o onome s čim se već obrisal. Drugovi, ne nasjedajte! Richard - I Love U |
- 21:33 - Komentari (20) - Isprintaj - #
petak, 20.10.2006.
Doma, između ostalog (2)
|
O-game. Pošast. Trojanac je gola voda. Za njega postoji antivirusni program. Antivirusni program za O-game je ravan virusu samom. Zove se D(u)rko. Zašto? Radi se o internetskoj igrici koja je zblesala dečke. Probali su mi objasnit o čemu se radi. SF strategija. - Mi moramo gradit i pazit da nas ne zrokaju i...- - Aha. – - Pa objasnili smo ti već. Zakaj pitaš ak ne slušaš!? - - Aha.- Dođem doma oko pol šest, namirim ih svakojako da bi sutra mogli bit u funkciji i onda bi malo na blogač. Ahaaa. Za kompom se izmjenjuju Anđeo, Anđelina i Presvetli. - A jel bi ti Anđelina išla malo učiti? - potičem pedagoški. - A šta ti Anđele ne moraš na trening?- podsjećam majčinski. - A kaj ti ne buš gledal utakmicu? - gukam dobrodušno. - Sad se gradi krstarica, pa... ak buš gotova za pol sata... - - Nemrem sad! Viš da me napadaju! - Post objavim oko 2, a komentare oko 6 ujutro kad se spava ili baca zornjak. Ko može, naturlich. - Malo me zeza tlak danas...- velim na poslu. Jučer sam se dočepala tastature oko desetke. Odlučno sam ih razgrnula. Zamjerila im se. Vesela ko tranzistor, nadjenem naziv postu. Libertas. Uploadam sličicu. Jurišam po blogovima i ostavljam komentare. Predugo mi čekat pa ih slažem na dnu ekrana. Prošlo je 11. Čekam. Puse za laku noć su znakovito mlake. Čekam. Prošlo je pol dvanaest. Na Blog.hr se ispričavaju. To ima veze s mojim postom od jučer. Maloprije sam sjela za komp i nažvrljala vam ovo. Anđelina mi je prišla bez loših namjera. Stoji mi iza leđa i čupka me za kosu. - Malo smo se navukli, ha? - osmjehuje mi se ljupko. Zna ona da mama voli humor. Epilog: Mislim da ćemo kupit još jedan kompjuter. Skup hobi taj blog...  |
- 18:03 - Komentari (22) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.10.2006.
Playera misli
|
Kad sam napisala da je moja malenkost živopisna, zlop(l)amtilo ali dobra u duši, šalila sam se, naravno. Ne što nisam živopisna :) već se ne smatram zlopamtilom. Kao i većina. A opet, prečesto se nalazimo u prilici da vadimo iz naftalina nepravde koje su nam nanesene. - Ne podnosim ovu osobu.- - Zašto? – Nabrajanje unedogled. Ponekad se radi o antipatiji nevezanoj za događaj. U stanju smo izmanipulirati i sebe i druge. Ako se radi o životnoj nepravdi, pomažemo si samoveličanjem: "Oprošteno je, ali nije zaboravljeno." Ne mislim da je nužno loše više ne imati posla s nekim tko nas je koštao zdravlja. Ali možemo pokušati vagati na vazi pravde. "Ovaj čovjek je jednom bio jako dobar prema meni. Progledao mi je kroz prste. Puno mi je pomogao." Kad ste to zadnji put glasno izrekli za nekoga, a da nije član vaše obitelji, uže ili šire? Da li je to stoga što si ljudi međusobno ne pomažu? Možda je to zato što odati priznanje drugome preduboko zadire u nas same? Kurtoazne poštapalica-zahvale ne smetaju sujetu. Istinsko opraštanje je božanski plod. Možemo li ga doseći ako još malo narastemo? |
- 21:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #
srijeda, 18.10.2006.
Velikani
|
Moderno slikarstvo XX stoljeća. Kubizam, Fovizam, Playeraizam. KUBIZAM – ljudsku figuru i predmete u prirodi svodi na osnovne geometrijske oblike, prvenstveno kocku (kub), cilindar i loptu. FOVIZAM – dobio ime po eksploziji boja i anarhaičnom ponašanju slikara. PLAYERAIZAM – ljudsku figuru i predmete u prirodi svodi na ajngemahtec, što ga čini pravcem koji najpotpunije objedinjuje dva gore navedena pravca. Chagal (Ja i selo), Matisse (Plava golotinja), Playera (PMS), Picasso (Na plaži-vidi sliku), svojim djelima progovaraju o jednom stanju svijesti. A možda i ne. Možda pucaju od smijeha s nekih visina. Playera iz doline. Zašto dekadencija ili ekscentričnost bacaju pod noge malog čovjeka? Zato što hoda ispod zvijezda? Ajde, ne laprdaj o onome što ne razumiješ. Seljača jedna.  |
- 18:14 - Komentari (19) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.10.2006.
Doma, između ostalog (1)
|
Nedjelja. Oko podneva. Kuha se govedska juhica, krumpir, sos-paradajz. U pećnici se nadiže mramorni kuglof. Jesenje sunašce upotpunjuje bouqet. - Mamaaa, kaj to smrdi? – čujem neraspoloženog anđela iz hodnika. Letimično njušim, naginjem se na balkon. Anđeo u boksericama zijeva i češka se: - Ha? Kaj to smrdi? – Sad se već vrijeđam. - Prvo se umije i operu se zubi. Onda se obuče pa se kaže "dobro jutro". - Ok. – uzvrati nezainteresirano. – A kaj kuhaš? Ja ti to nebum jel. – Sad sam već ozbiljno isprovocirana. - Vozi u kupaonu! – izderem se – A kuham najfiniji ručak! I pečem kolač! – - Ma, da?! – prilazi mi u miru – A...tu kod tebe fino miriši...joj, gladan sam...- otkliže u kupaonu. Krenula sam za njim i duboko uzdahnula na pragu kuhinje. ???? Produžim dalje. Hodnik ispunjen mješavinom zagorjelih krpica sa zeljem i čikova rastočenih u plastičnoj čaši. Šnjofajući ko lovački pas, prvo sam navirila u Teslinu nastambu. Ništa. Mali me gleda i nudi njuškicu na pozdrav. Nemam vremena. Dižem tenisice s poda i sudaram nos s nogometom, svim vožnjama bicikla i tremama pred spojak. Išta (kao udar struje manje voltaže)...ali, ništa. Približavam se ulaznim vratima. Smrad oslijepljuje, ali je detektiran. Uvlači se zloslutno ispod lajsne, kulja nevidljiva prokletinja u moju bajkovitu dolinu. Čujem glasove, sve ih je više, smucaju mi se oko vrata. Udarac prvi, drugi...lijepim kapak na špijunku. Vatrogasci i stanari. Obijaju bravu susjeda Šupeka. Aha! Otvaram vrata. Energično. Zinuli poplašeno, ufurani u stvar. – Šta opet? Di je? – sikćem na nedužne – Di je palikuća? – - Suseda, dobar dan! Je, opet! Nekaj je kuhal, pa je zaboravil i otišal na grunt. Sad ga je Branko zval...(konspirativno)...šta ćete...pijača...- - Šta ću? Šta ću? Zadavit ću ga golim rukama! Pa u kuhinji mu je plinska boca! Sve će nas dignut u zrak! – - Smirite se gospođo. Sad ćemo napraviti zapisnik i ide prijava...- - Pa šta niste prije par mjeseci napravili zapisnik? Šta nije prije par mjeseci išla prijava? – - Jesmo...mislim, je. Al tome vam treba, znate...oštećena je samo gospodinova imovina - - Super! Znači, tek kad grune i odvali kat... (za ime, koliko puta su klinci sami doma) - - Odi u kuhinju. I kod nas nekaj gori. – saopći mi na uho najdraži, oprezno, uglavnom razbuđen. - Mamaaa! Tu nekaj...– zove i razbarušena anđelina. – Je, je, znam! – vičem, samo da ne dovrši rečenicu. Dojurila sam. Krumpir u vodi se već fino zarešao, a iz pećnice se izdajnički dimi. Popikavam se preko anđeline dok nije otplesala u sobu i nafrljila TV. Izvalih se na trosjed, suznih očiju, u svojoj bajkovitoj dolini. / The day after: Vrijeme radnje: kasno popodne Mjesto radnje: lift Glavni likovi: sused Šupek i Playera Sporedni likovi: duhovi prošlosti Opis likova: sused Šupek – stari jarac s tupim rogovima, ovisnik, dobar u duši Playera - živopisna, zlop(l)amtilo, dobra u duši Kratki sadržaj: Blago alkoholizirani Šupek ispipava teren. Teren je kvrgav. Playera je sakrila lopticu. Možda mu je jednom vrati. U glavu. Stoga Šupek odlučuje nositi kacigu. Rastaju se sa štovanjem. Dojam o djelu: ne preporučuje se  |
- 20:35 - Komentari (22) - Isprintaj - #
nedjelja, 15.10.2006.
Snivaj zlato moje
  Gredice. Trešnjevačka mitnica. Mladost mojih bake i djeda, majke i ujaka. Moje rano djetinjstvo. Tamo je vrijeme stajalo desecima godina, sudeći po serijalu i mojim sjećanjima. Slike duboko pohranjene u meni. Još škripi pod nogama neasfaltirana cesta, još mi se u cipele uvlači vlažna trava iza plotova, gorostasne vrbe kriju nestašluke... Nasip po kojemu trčim ususret majci. Lijepoj, prelijepoj dok širi ruke da me uhvati u zagrljaj, a ja žurim, moram je uhvatiti prije Karmen koja nema majku i želi moju...a ja ne dam, jer moja majka miriše na zumbule, na tajne, na prkos...Baka me zove s verandice, begonije, mačuhice...mile, plave oči smijehom prosipaju orahe. Djed, mrk, zamišljen, drag. Ruke zaliječene netom vrcanim medom. Duša bagrema i kestena utkana u tkaninu. Djeca, nečija, svačija...prašnjave soknice i riječi...riječi trešnjevačke, riječi poznate, galama, tišina, strah, san, sve važno i sve nevažno...   |
- 22:08 - Komentari (19) - Isprintaj - #
subota, 14.10.2006.
|
Večer, moje društvo! Svaki se čas trebam čuti s mamom prijateljice moje kćeri. - Mama, jel mogu prespavat kod Barbare? - nazvala me poslije kina - Leonoru je mama pustila, Kiku bude sigurno. Jel mogu? Pleaseee! - Barbara je njezina dobra prijateljica, ja je osobno poznajem, ali ne poznajem Barbarine roditelje. - Nanić, kak se ti to samo tako sjetiš? Dajte se dogovorite za neki drugi put... - (e, da ja još malo razmislim, uhvatim negdje Barbarinu mamu uživo, jer mi je kći promijenila razred pa još ne poznajem sve roditelje...) - A daj mama, posuditi ćemo si film, zezati se...- - A koji ćete film posuditi? Ni slučajno horor! - vadim se i dalje. - Nećemo gledati horor, posuditi ćemo onu komediju, znaš onu novu Žbrljfghblesbućbam... - U daljini čujem kak Kika cmoljavo nagovara svoju mamu; "Svi mogu. I Leonora i Tina, samo ti mene ne pustiš. Posudile bi si film..." - Daj dođi doma da se dogovorimo. - - Hvala ti mamice (vrištanje sa strane), jeeej, volim te! Evo, sad ću doći (skakutanje i brbljavo došaptavanje). - Ej, ej, pa nisam rekla da...- Klik. Uspuhano je uletila u sobu. - Cure me dolje čekaju s Bugsyjem i Lesicom (peseki), samo ću uzet majicu...- - Čekaj Tina! - prekidam slavlje - Nisam rekla da možeš prespavati kod Barbare. Daj se malo sredi. Nemam ni broj telefona, ni točnu adresu ni niš. Osim svega, sad sam se čula s Kikinom mamom (nju znam još od vrtića) i rekla je da Kika ne može prespavati. - Oči ko dva potopljena suncokreta. - A nije ti rekla zakaj. Zato jer je bolesna, a nema nikog doma pa da ne bude sama...- - Daj ne filozofiraj. I šta je sad to životno pitanje? - Zastala je i pogledala me pogledom starca koji je lovio veliku ribu. - Je. To mi je životno pitanje... - Pustila sam je. Bacila se na mene. Brzopotezno me izgrlila i izljubila. Mislim da ću sutra imat masnicu. Pokupila sam brojeve telefona, jedan fiksni i dva mobilna. Ulica, 5.kat, prezime...sto metara od nas. Svejedno... Sad sam se čula s gospođom Ljubicom, Barbarinom mamom. - Dobar večer gospođo Ljubice, pri telefonu Tinina mama...- - A, da, Tina će ostati kod nas... - (?) - Prespavati (požurih)... - Pa, da. Prespavati. Ništa se ne brinite. Sve će biti u redu. Zabavljaju se. - - Nismo se imale priliku upoznati... - - Ma da, budemo. Hvala vam što ste pustili Tinu... - - Ma, hvala vama što ste je pozvali! Moramo se upoznati... - - Makar sam ja već čula o vama (osmijeh). Da ste zabavni (smijeh)...- - I ja sam već čula o vama (osmijeh). Da fino kuhate i imate slatkog peseka (smijeh)... - - Nadam se da se ne brinete... - - Ma kaaaakvi. Sve je ok. Imate moje brojeve, jelda? - - Telefon mi je sad umemorirao vaš broj... - - Paaa...laku noć i dobru zabavu! - - (osmijeh) Laku noć i vama. - Eto. Simpatična žena. (Ubojice, pedofili, egzibicionisti, sektaši...većina su bili simpatični ljudi. Tvrde susjedi.) Pokušavam se oduprijeti shizofrenim atacima. Tina ima mob uz sebe, par koraka su od nas, žena je simpaaaatičnaaa, dijete joj je zdravo i veselo, Kiku mama tak i tak nikam ne pusti, to je najslađi dio djetinjstva...Ohladi ženo! Ima jedna uzrečica; Ne daj Bože da se desi ono što majka može zamislilti! Ne treba zamišljati. Treba procijeniti, odlučiti, još malo razmisliti i u dobrom slučaju potvrditi svoju odluku. Jesam. Sad ću ići spavati. Možda zaspim.  |
- 21:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #
petak, 13.10.2006.
Na poslu, između ostalog (1)
|
Naš zaštitar M. je super dečko. Trebalo nam je dobrih dva mjeseca da postavimo dijagnozu. Jer, mi smo uporne. Ne odustajemo samo tako. U novom mileniju od mladih ljudi baš i ne očekuješ pristojnost, obazrivost, šutljivost i strpljenje. Odmah pomisliš da nekaj nije u redu. Ako mladac još usput čita meditativnu literaturu ili znanstveno štivo, ne pije kavu i ne puši, aktivno se bavi sportom, siguran je u sebe, uzvraća sarkazmom i nije liberalan, odlučiš da ga treba mijenjati. Postavljaš mu pitanja iz kojih ćeš izvući u kojem grmu leži zec. Možda pati od nedostatka bliskosti (koju ćeš mu pomoći pronaći u svojem okruženju), možda ga opstruira tradicija (pa ćeš odagnati njegove strahove), šta god, posve je sigurno da si pozvan. Prestrašno. No, ispostavilo se da je M. samo bio podozriv. Mi smo lajave i glasne, ali smo bezazlene. Moraš nas voljeti (op.a.- patimo od nedostatka bliskosti). M. nam se predao i sad se zafrkavamo sve u dvajstri. Ipak, koliko god da se predao M., nije se predala Ožeža. (op.a.- Ožeža je fatalna likuša koja me nagovorila da otvorim blog) Zapravo misli da grm treba bolje pročešljati. Vjeruje da je zec seksualno frustriran. I tako je ovaj post zapravo apel našeg zaštitara preko mene žive, a protivu gore navedene lakrdijašice koja mu ne da disat. On se uzda u moju ozbiljnost, smisao za pravdu i funkciju. Nije u redu da omanem. Navesti ću vam nekoliko primjera; a) Dečko veli da bi volio biti predsjednik (u nekom kontekstu). Ožeža mu kaže da će tada biti njegova Monica Lewinsky. b) Diskutiramo o "vanjskoj politici" i on pogleda u njenom pravcu. Fanfa fatalno zatvori kapak i zamrnjauče. c) Pokušava ga grliti, napetog do moždanog udara. d) Pokušava ga poljubiti iako je posegnuo za vatrenim oružjem. e) Kad su se, avaj, našli skupa na pješačkom prijelazu, zgrabila ga je za ruku i odskakutala s njim prek ceste ko da za sobom vuče torbu na kotačima. f) Traži ga da ju izmasira. On neće. Onda se ona sama masira. Etc. Naravno da M. nije niti djevac niti eunuh, da bez posljedica može raditi i negdje drugdje i da joj je u više navrata rekao da mu se skine... Ona, sam kaj se nije skinula : / - Nikad se neću ženiti – rekao nam je nedavno naš mladac. Zar to nije apel na sve gore navedeno? A, gle, gle, možda je to apel izazvan nekim...sasavim drukčijim razlozima. Treba vidjeti u kom grmu leži zec...  |
- 18:09 - Komentari (19) - Isprintaj - #
četvrtak, 12.10.2006.
Rapsodija u plavom
|
Nisam kupila pokaz za 10.mjesec. Vozim se tak da kupujem karte. Iz poštovanja prema drugima. E,sad, danas na postaji nisam uspjela kupiti kartu. Stala sam ispred prozorčića, s bezvoljno izdvojenih deset kuna. Djelatnica je punih ustiju, poluokrenuta prema zidu, na cell phone objašnjavala nekome kak je kuhala mahune. - Ide. Šta god hoćeš. Ja sam stavila špek, samo da je malo sušeno, da zamiriši, inače mi neće jesti...Tralalalala...- Vlak je trebao stići za koju minutu pa sam joj lagano kucnula na staklo. Zarotirala se na stolici i upitno izvila obrvu, a ja živnula od pogleda na komad salame što joj je zaostao na bradi. - Trebam kartu do... - zaustih. - Đurđicaaa! - zazvao ju je kolega iz pokrajnje prostorije. Đurđica je odigla svoju pozamašnu, traper pozadinu i kao da ne postojim, odvukla je u pravcu glasa. Čičifu je došao i ja sam se ukrcala bez karte. Tranu žvagu, uobičajeno. Sorry na digresiji, al sam se sjetila kak sam jednom čitala o japanskim prigradskim vlakovima. Tamo, kaže tisak, postoje ljudi koji putnike doslovno uguravaju u vagone. Ujutro na njihovim peronima bude toliko radišnih đapanezera, da bez namjenskih službenika vlakovi ne mogu krenuti. No, udišem ja tako, alkoholne, hormonske, dentalne i ine pare do orgazmičkog trenutka u kojemu se jedan dio njih iskrcao. Taman da ću namjestit kosti, kad evo me netko tapša po ramenu. - Dobar dan. - zagrmio je brko kojemu sam bila u visini kemijske olovke na prednjem džepu. - Kartu na pregled. - - Nemam kartu - rekoh – sad mi je naplatite.- - Ma, čuj nje! Sad mi je naplatite...A znate´l vi, gospodična... ili gospođa, neću ulazit, koliko košta karta naplaćena u vlaku!? Petnaest lakih kuna! Jel moš? Oću naplatit?- Škvadra je počela kao diskretno pogledavat. - Pa naplatite mi kartu. Nisam je uspjela kupiti...- - Ha, znate´l vi gospodična ili gospođo, koliko se ja takvih naslušam? Te nisam stigla kupit te idem samo jednu stan´cu, a mi moramo održavat vlakove, a sučim ako ja sad vama oprostim, ovaj put. - - Nisam rekla da mi oprostite kartu, molim vas da mi je naplatite! - rekoh iznervirano, al fino jer ipak je on kontrolor i može...kaj ja znam. - Evo nje! – raskrilio je ruke, a čulo ga se – Oš´ dobro, ne valja. Mene su uč´li da se ispričam, kažem hvala i dov´đenja, a ona se još samnom prepire...Pa ljudi moji, jesmo´l stoka ili ljudi? - (ljubim ga u bogatstvo vokabulara) E, blamaže...Krajičkom oka vidim putnike s drugog kraja vagona. Napeto im je, zanimacija teška. I tako stigli do moje stanice. Brko ko pijavica. - Ja tu silazim. Šta ćemo? – rekoh poraženo. - Ha, a šta b´ ti sad? (prešli na ti) Ja sam svoje reko. - Pa...ispričavam se...do viđenja...- - Eeee, taku te volim!!! Ajmo dalje, karte na pregled molim...- Naravoučenije: Sej, sej, tu ičadr, tu ičadr, ajm soriiiiiiii  |
- 17:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 09.10.2006.
|
Nakon svih ovih djetinjarija i svinjarija, gotovo da mi je bolje. Neko vrijeme ne pričati sa svojim "dečkom" može polučiti pomake. Tako sam se ja opet uhvatila kućne biblioteke. Naslagala iznad uzglavlja stare tomove moje Pearl Buck. Čovjek bi pomislio da će rat Roseovih dugo trajati obzirom da se radi o sagi. Ali njeni opisi stare Kine, od života na oskudnim poljima riže do izdisaja raskalašenog carstva...moram se podsjetiti. Dvoumila sam se između Brontica i nje i mislim da sam dobro izabrala jer u sebi još uvijek pekmezim. A - možda je "Buckica" naturalni slijed događanja jer sam se po povratku s posla sudarila s Kinezom. Kinez je guzda China shopa u mojoj zgradi. Rekao je nešto kao "Kung jao", definitivno nije rekao "Četiri blaga", iako je napast bila u zraku jer je mali upiljio u moje poprsje. A Kineski restoran je blok dalje. Dakle, elegantno uzmaknuh i produžih korak. Ondak sam se sjetila da sam promašila kupit paradajz u tubi i okrenula se da se vratim. Kinez je ostao stajati tam di sam ga ostavila i razdragano me počastio osmjehom dobrodošlice. Usput, mali ima više očiju neg zuba u čvaljama. Tak sam ga pogledala da mu je "Kung pao". Šmugnul je u svoju galeriju s crvenim lampionima. Nemam ja ništa protiv kad netko ide trbuhom za kruhom. Moj kvart broji tri kineska dućana i jedan restoran. Sad...koliko je tu kruha, a koliko alkemije...budimo realni, a ne ksenofobični... Pozdrav blogeri |
- 19:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Same laži i objede...
|
Dragi dečki, ovo je tak dobro da nemre bit istinito. Ili, svaka je sličnost sa stvarnim osobama ili događajima - slučajna. Zašto muškarac ne može biti i lijep i inteligentan u isto vrijeme? -Bio bi žensko. Zašto su baterije bolje od muškaraca? -Zato što imaju najmanje jednu pozitivnu stranu. Kakva je razlika između par šalica kave i muškarca? -Nema razlike, naživciraš se i nakon jednog i nakon drugog. Muškarac je najpametniji za vrijeme seksa -jer je direktno spojen na izvor inteligencije! Šta je Bog rekao nakon što je stvorio čovjeka? -Mogu ja i bolje ... Zašto samo 10% muškaraca odlazi u raj? -Ako bi ih odlazilo više, to bi postao pakao. U čemu je razlika izmedju svinje i muškarca? -Svinja ne postane muškarac kada se napije. Koji je jedini način da natjeraš muža da zapamti datum godišnjice braka? -Udaš se na njegov rođendan.  |
- 18:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 08.10.2006.
La vita e bella
|
Moj kumpa "mislim" (vid male šta je pretenciozna), mi napisa, a mnogi mi se javiše, fala in, da se tu čovjek svakako može olakšati. Da poantiram. Imam potrebu reć jednom y-kromosomu slijedeće: " Ti ćeš meni harač, dušmane! Imam, al ne dam! Možeš vesla sisati, npr., ti manijakalna, narcisoidna kugo! Pa dobro. Budi paučina u kutu moje sobe, osuši moju ljubav i pulsiraj nad meni stranim. Budi sebi svojstven pa za sunce krivi mjesec. Konačno sam te prepustila, obrisala te s posljednjim ispuhivanjem nosa. I samo nešto. Manje nije više. Mama te lagala." (ovo zadnje uvijek upali) Lele, "mislim", imaš Borvazelina?  |
- 21:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #
O tome
|
Ne bi ja baš rekla da sam se navukla na blog. Ako sam ga oživjela, odgovorno je da brinem o njemu. Sad mogu nastavit u svojem gladijatorskom tempu jer će ove stranice čitati i oni koji me dobro poznaju, oni koji me površno poznaju, oni koji misle da me poznaju. Mogu nastavit ubijati smisao svega ovoga. A mogu se pokušati odškrinuti iskrenošću pa reći da: mi je blog bio potreban, da je nešto popunio, da mašem repom na svaki komentar i općenito mu se radujem. Davno je provaljen jedan vid usamljenosti i onda kad radiš po cijele dane okružen ljudima uz koje se smiješ, i onda kad je tvoja kuća puna jer si se multiplicirao, i onda kad imaš obaveza kojih si svjestan, a zanemaruješ ih zbog nedostatka koječega. Pisanje bloga mi je došlo u pravi trenutak. Kad me strefilo nešto drugo za što nikad nije pravo vrijeme i od čega šepam. Moja Playera mi dođe ko štaka. Jer, nema sumnje da ću se rahabilitirati. Uvijek sam se. |
- 11:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 07.10.2006.
Blogeri
|
- Blogeri iznad 25-e su u Matrici. Kvazi pametnjakovići, posranci, pubertetlije i statisti. - veli jahač Apokalipse. - Blogeri iznad 25-e tuguju nad zakonima fizike - nadovezuje se njegova chiuvava - slabokrvni su, žude za odobravanjem, prepoznavanjem i sličnim kukavičlucima. Gubitak energije.- - Aaaa?- velim ja, blogerica iz mikrovalke u svojstvu PR-a - kaj blogeri nisu hedonisti, ljubopitljivci milenija, zafrkanti i jednorozi...- Blenu u mene. On je ubrzo uzjahao, a ona odkevkala za njim. Kakav svršetak jednog druženja u svrhu prihvaćanja različitosti. Ja bih još i ostala, ne vidjeh ih dugo, a i Lavazza... I tko je sad kukavica?  |
- 13:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Isprika
|
To da je Grenland oduvijek bio moj sneg i moj led i da se tam oduvijek moja čeljad igrala, je samo jedna furka. Svoju sam poeziju i tankoćutnost zakopala ispod dvije mlade voćkice i jurišam. Kad stanem da uzmem zraka, ne boli više jako. Malo grebe. Tebi, zapravo, zavidim. Nisi se odrekla. Moj naklon. |
- 09:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 06.10.2006.
Oda Rikiju
|
Phoebs je opjevala smrdljivu mačku i to je u redu. Svima se šire zjenice na sjajne Sopekicine čube, Bradove Lewisice, počešljanu perzijanericu i od Pedigre klope sretnog retrivera. A kaj je s ostalima? S onima kaj odrađuju neku šugavu karmu pa su i sami šugavi? S onima kaj jesu zato da drugi mogu povremeno bit zahvalni? Bla, bla. Marko mi je rekao za Rikija. Riki živi u jednom dvorišču u Velikoj Gorici. Tak je grdi da ga je vlasnik htel zgazit s autom. Veli Marko. Mrzim vlasnika. Elem, Riki, srećom, to ne kuži. On niš ne kuži. Dezorijentiran je. Kad mu bace štap, trči na drugu stranu. Drugi cucki su ga provalili. Druže se s njim samo kad ga trebaju. Npr., kad na vidiku nema ženskog pseta. Strašno. Onda vlasnik kojega mrzim otjera cucke. Jer mu je povrijeđen ego. Ne brani Rikija jer ga voli, jer mu ga je žal, jer se Riki jako sekira, jer bu dobil Cinoberske buhe...ne! On ga brani jer nebu njih niko... Zato sam odlučila napisati post o jadnom peseku. Objaviti da volim Rikija svim svojim srcem. E, da. Navodno da još netko voli Rikija. Vlasnikova sestra. Ona ne zna da joj je brat taliban. Isprike, isprike...  |
- 18:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.10.2006.
Let´s start
|
A kaj ja znam...ova moja na poslu je rekla da ima blog. Onda sam ja rekla da bum pitala klince kak se to radi pa da bum ga i ja imala. Sad ga imam, a ne znam kaj s njim. Viš, ovo je zgodno. Kćer mi je rekla: "Nemrem vjerovat. Kaj buš pisala priče na blogu?" Rekla sam joj da budem. Da je umirim. A ko zna, možda i oplahnem koju. Odavno nisam pisala za svoju dušu. Samo za neke dušice po špranci. Skoro me asimiliralo. I tak....... Ožeža, ožeži s komentarima  |
- 19:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
