Playera´s

srijeda, 01.11.2006.

Posvećeno Martini

Svoju prijateljicu više ne viđam. Ne mogu je dotaći, ne mogu je čuti.
S našim oproštajem, neka su se događanja sjedinila u novu prekretnicu, u kojoj ona nije sudjelovala svojim sudom i utjehom, ali me uvela u nju na način koji nazivamo nepoznanicom.
Prolazila sam pored velikog parka u središtu grada. Prekrasnog i raskošnog, a usamljenog.
Uz dugačku stazu čekaju klupe, a sve uokolo široka stabla, neka posve ogoljela.
Obećavala sam si kako ću poći ranije samo da bih sjela na neku od drvenih samotnica.
To neko jutro, čulo mi se priljubilo uz klupu koja nije bila drugačija od drugih.
Nije remetila niz, samo je bila druga ili treća.
Iako nisam uspijevala sabrati misli, na trenutak se osjetih stvarnijom no što sam sada i moja prva, čista pomisao bila je Martina, kako sjedi na toj klupi, blago okrenuta prema meni, brade naslonjene na dlan, kao da me čeka.
U tom me osobitom dijeliću vremena ponijelo ushićenje, ali mi nije prepriječilo put jer bila je to neutabana staza svijesti.
Ta me ista slika uporno dočekivala i svakog idućeg jutra u kojemu su neznanje i strah upirali prstom jedno u drugo govoreći; Znam. To je stoga što mi toliko nedostaješ, što sjećanja zatiču iznenada, što utjehu pronalazimo na posve neobičnim mjestima...
Ali, tko bi mi vjerovao kad bih mu rekla da smo se tamo trebale naći, zbog nekih početaka, a na izmaku potrage za njom.
Martina je bila lijepa. Ne izmišljam da bih laskala našem prijateljstvu.
Ona je zaista, ljudskim očima mjerljivo, bila lijepa. Poput princeze.
Jednom davno, a voljele smo davnine, moja nas je majka počastila svojom šminkom, ogledalom i četkom za kosu. Sjedila sam nasuprot svoje, tada dvanaestogodišnje, vršnjakinje koja je raščešljavala svoju gustu, dugu, ravnu kosu. Kad je namazala usne, napućila ih je onako kako je to činila i dvadesetak godina kasnije. Jer, i dvadesetak godina kasnije mi je od nje zastajao dah.
Sjedile smo u istoj klupi, odlikašice, nad kojima su bdjele mame sove i zahvalni profesori. Bijasmo savršene mete pubertetskim strijelcima. Kako smo se tomu znale smijati...
Posve bi se isključile i samo se nama razumljivim jezikom podsjećale na lica zaspalog vremena.
U srednjoj smo se nakratko razdvojile iako smo pohađale isti razred. Ja sam svejedno znala koja je njezina omiljena boja i što misli o mojoj muci da pronađem svoju.
Moja ju je baka voljela. Martina i ja smo ju pozorno slušale dok nas je savjetovala mudrostima koje su nas nasmijavale jer su nam se činile isuviše jednostavnima.
Nedavno mi je moja prijateljica kazala;
Ja zaista želim posjetiti tvoju baku, često je se sjetim.
Rekla sam joj; Uskoro stara, neka zatopli, ti ćeš biti jača pa ćeš je posjetiti.
Pomislih, laž je najmanje što mogu podnijeti, jer moja baka već godinama nije na ovom svijetu.
Od svih laži kojima smo je umirivali jer smo ih i sami voljeli čuti, to je bila jedina u koju nisam željela vjerovati i jedina koja se obistinila.
Postoje događaji iz prošlosti koje bih rado mijenjala.
Izuzev što bih je uporno slijedila ne bih li što više vremena provela s njom.
Ona bi sada rekla;
O čemu pričaš? Umjesto da ovdje sjediš i pišeš o svemu što već znam, budi uz svoje. Ne tjeraj ih iz sobe jer želiš biti sama.
Znala me je prekoriti, a opet...znam da je mnogo toga prešutjela.
Kao onda kad se nismo razumjele praveći se da jesmo, pa nam je taština uskratila gotovo dvije godine prijateljevanja.
Martina je bila osobita.
Bila je ćudljiva, lepršava...kao vjetar. Neopisivo vesela i luckasta, oblačna i sjetna, neopisivo zadovoljna i smirena, razočarana i gnjevna, nježna i blaga i...neopisivo hrabra.
Jednom sam je nazvala.
Rekoh; Sve je crno do Crnog mora.
Strašila me pomisao da bolujem od neizlječive bolesti. Kako je prošlost znakovita.
U najkraćem mogućem vremenu, ona je bila na mojim vratima. Što je morala napraviti, pod kojom izlikom ostaviti posao da bi uz spretan zaključak odagnala moje brige.
Bila je brižna. Spram svih i svega, spram mojeg kućnog bilja koje je odahnulo kad ga je presađivala, hraneći ga zdravom zemljom po koju me potjerala tonom koji ne trpi protivljenje.
U dvije godine, koliko nismo prozborile jedna s drugom, baš kao i danas, nije protekao dan u kojemu nisam pomislila na nju. Nije bilo jednostavno ostati važan. Na rođendane, primjerice.
O našim bi danima telefon zvonio rano izjutra jer su naše čestitke bile prve. Ili, kad bih tramvajem prolazila pored njene kuće, autobusom kraj njenog posla, šetajući mjestima gdje bih je mogla sresti. Nije jednostavno ostati važan kad se sve u tebi oglasi čežnjom za starim prijateljem. Tada si malen poput zrna riže.
Došao je Božić pa smo se jedna drugoj ispovijedile u nekoliko rečenica radosnoga sadržaja, s voljom dovoljno jakom da se činilo kako nema žurbe...
Onda sam postala strašno uznemirena.
Tako sam intenzivno mislila o njoj da mi je D. rekao: Molim te, nazovi ju. Ovo je već smiješno. Nisam nazvala. Bilo je jako bitno da ona nazove mene. To je bilo bitnije od nemira koji se učahurio u mojoj podsvijesti...jer je bio iracionalan...pa ga je valjalo zanemariti.
Nisam ju nazvala.
Nazvala je ona mene. Glasom svoje majke, jer nije bila sposobna govoriti.
Paniku koja me obuzela, prožimala je vječita zahvalnost...u žurbi...pored još tako malo vremena. Uzela sam je za ruku i govorila joj koliko je volim.
Bili su to teški, neizvjesni dani.
A onda se iznenada prenula bolesti i u prkos nesretnim predviđanjima, naš nam je leptir darovao kratko razdoblje gorljivog oporavka.
Martina je željela živjeti. Dostojanstveno se nosila sa svime...nekako je to umijela. A trebalo je moći biti izvan središta svojeg bića, podalje od sunca koje je grijalo, imalo svoje ime i svoje zadaće. Uporište je pronalazila u osmijesima kojima je tugu i brigu činila bezličnim.
Voljela je živjeti jer je vjerovala u život, jer je razumjela vjeru, jer se borila protiv nemoći u zdravlju i u bolesti. Rekla mi je, uplašenoj do kostiju, na sebi svojstven način, strpljivo;
Znaš, dok ležim tamo, u boli i strahu i mislim kako neću preživjeti, stanem.
Ma šta se, u bilo kojem času zbilo samnom, ništa mi se ne može dogoditi.
Njezin je neobičan oporavak bio melem.
Ono što ju je najviše veselilo, (a tako je bilo otkad je pamtim odraslu) bila je kava sa šlagom, slatkiši i kolači. Tako bismo nas dvije krenule put jedne fine slastičarnice koja nam je mogla ponuditi od svega pomalo. Kavu je zapravo smjela tek okusiti, ali u tim iznimnim trenucima nije bilo onoga koji bi je mogao omesti. Do tih je užitaka dolazila ležerno i s puno diplomatike. Ona je uvijek ostavljala dojam kako savršeno zna što radi.
Bila je hitra i spretna. Evo, danas sam spravila objed po njenom receptu.
Proslave u njezinom domu su bile od najmaštovitijih jela i gostiju i svake je godine uveseljavala sliku nekim novim predloškom koji bi se sasvim pristojno uklopio u postavu od lani. Sjećam se kako je, iscrpljena od bolesti, pokušala svojima prepustiti veliki događaj u životu svojeg sina, ali...nije išlo. Sa svejednakim je entuzijazmom sudjelovala u živim raspravama o svemu što priliči takvom danu.
Nije mogla podnijeti pomisao da nije upućena, da ne može donositi odluke, da gubi koncentraciju, pamćenje, ravnotežu... S time se nosila puno teže nego s mučnim terapijama koje su joj patile tijelo. Njezin snažan duh je oduvijek sklanjao barijere koje su ga presretale. Bilo ih je previše. Možda stoga što im je taj duh bio izazov, tako očigledan i neiscrpan.
I dok se njeno tijelo gasilo poput umornog cvijeta izniklog u varljivo doba, njezin je pogled ostao postojan u priči koja nema kraja.
Dok pišem ove retke, predamnom su dvije slike koje mi je darovala njezina majka. I pitam se, hoću li ikada povjerovati u ovu zbilju...do vremena zbilje od svjetlosti, u kojoj će me moja prijateljica dočekati.
Predamnom je i pismo. To pismo čuvam kao najdražu uspomenu, kao najveći podsjetnik ljubavi i prijateljstva, jedinih vrijednosti u koje nema sumnje.
Moja mi ga je prijateljica napisala u vrijeme dok smo se, razdvojene svime što ne posjeduje nikakvu vrijednost, od srca nadale jedna drugoj.
Sačuvala ga je da bi i ono bilo tu, ispred mene, osvijetljeno malom stolnom svjetiljkom i hrabrilo me u mojim nedoumicama, trenucima neizmjerne tuge.
Njezino pismo govori o svemu što je važno, o svemu što je svijetu nevažno...kad toliko tuguje.
I poput njezine ruke na mojem ramenu, pomažu mi riječi kojima me u pismu pozdravlja;
Prijatelji, ma gdje bili, tvore ovaj svijet i blizu su zauvijek.

image hosting file

- 11:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #
• Draga playera, kakvu si divnu priču ispričala za svoju prijateljicu... danas se svi nekog sjećamo, neko s tugom, neko s osmjehom, jer kad prestane tuga ostaju one lijepe stvari koje prepričavamo... (majstorica s mora 01.11.2006. 16:17)
• Sjećanja. Topla sjećanja :-) (sklblz 01.11.2006. 17:12)
• osobiti ljudi ostave osobit trag u nama..ostali ostanu samo u sjecanju...pisma čuvaju njihove riječi a srce sliku koja ne blijedi..ni danas..tebi kiss i pozz (sunflower 01.11.2006. 18:23)
• Jebeno tužno... (ZG dnevnik 01.11.2006. 21:01)
• Moram se složit da je ovaj post tužan, ali mi se svejedno pojavio osmjeh na licu jer je lijepo kad se nekog sjećamo na takav način...kao dobru osobu i da će nam kao takva zauvijek ostati u sjećanju.
Pozdrav! (hannah 2 01.11.2006. 21:17)
• zao mi je (Dust Warrior 01.11.2006. 22:51)
• Uuuuuuuu…tužno, ali i predivno. Bitno je da je dalje u tvom srcu!pozdrav: ))) (stereokemija 01.11.2006. 23:17)
• divna priča o prijateljstvu koje i sada traje..iako jednog prijatelja nema....
srce sve može.. (Biti Bolji - Be Better 01.11.2006. 23:21)
• kad bi uplakana mogla dobro vidjeti slova tipkovnice mozda bih ti napisala pohvalu za lijepu i tuznu pricu, ovako sam samo rastuzena njom bez mogucnosti da osim pozdrava kazem ista suvislo (zaya 02.11.2006. 00:00)
• Sad si me rasplakala, laku noć želim... (aquaria 02.11.2006. 00:39)
• Uh, što je život opak i proklet, kad nam oduzima najdraže. (majčica 02.11.2006. 10:39)
• nosi tu uspomenu u srcu, cuvaj je.. rastuzilo me,ali i otvorilo neke nove poglede.. hvala ti na tome (dipl. kucanica 02.11.2006. 11:39)
• Priznajem ti da nisam pročitala cijeli tekst jer me osjećaj nesreće toliko obuzima da mi odvraća pogled sa ekrana. (carla_bruni 02.11.2006. 11:53)
• danas nisam mislila plakati.:)..prekrasna priča.... (pitalica7 02.11.2006. 15:04)
• ovo je prekrasno napisano. martina je jos uvijek s tobom. (hot mama 02.11.2006. 18:42)
• Predivno, namam pametnih riječi osim da je pravo prijateljstvo nešto divno, a ovaj tvoj tekst to dokazuje.
lijepi pozdrav (brunhilda 02.11.2006. 19:14)
• baš mi je žao (Danielaland 02.11.2006. 20:57)
• pogađa. tvoja priča. bolno. u srž stvari. ljubavi. prijateljstva. gubitka. uspomena.
ljepši zapis za dušni dan nisam pročitala
a lijep je jer je pisan - iz dubine duše
dubinom i iskrenošću koja se ne da krivotvoriti (Rusalka 02.11.2006. 21:33)
• Nekad je doista tužno što moramo nešto izgubiti kako bi shvatili koliko nam znači. Nasreću, imale ste jedna drugu i u trenutcima kada ste znale da to neće više vječno trajati. Tada čovjeku sve postane nebitno i nevažno, bitan je samo susret dvije bliske duše..Koliko god tuge ima u ovoj tvojoj priči, mene tješi spoznaja...prijateljstvo nema granica. Uvijek možeš prepoznati onoga tko je pravi prijatelj i na koga se možeš osloniti i u najtežim trenutcima... (ledena 02.11.2006. 22:06)
• divna si ossoba i žao mi je što te prije nisam prije upoznala..)
voli te ožeža:))) (hapy 02.11.2006. 22:41)• Vrlo tuzna prica, no djelomicno znam kako ti je. Ja sam ove godine promjenio skolu i morao se rastati sa svojim naj boljim prijateljem. On i ja se vidamo dosta rijetko... gotovo nikad od kolovoza smo se vidjeli samo jednom. Buduci da sam nov ne bih htio duljiti, drzi se. (car 02.11.2006. 23:08)
• tuzno... no ipak je lijepo procitati kako uspomena na Martinu i dalje zivi, kroz recepte, slike, i mnostvo drugih sitnica koje je ostavila za sobom ... rasplakala si me ... (LittleMissG 02.11.2006. 23:58)
• OVO JE NEŠTO DIVNO
Ljubav koju ste dijelile, sve što ti je darovala, oplemenilo te.
bolja si osoba. teško je i tužno, ali i divno.
imaš nekoga tko će te dočekati iza oblaka.
imaš sjećanja. to je samo tvoje. zauvijek.
kao i ona što te čuva sada.
ugodan ti vikend (VOLJETI LJUDE 03.11.2006. 09:04)
• Ovaj lijepi tekst mogla je napisati samo iskrena ljubav. Dirnuta sam... (Bugenvilija 03.11.2006. 11:05)
• Rasplakala si me,post je prekrasan,žao mi je tvoje prijateljice,ali lijepo je što si je imala,pa ma koliko to trajala,a uspomene će živjet dok si i ti živa,nitko ti je ne može uzet iz srca.Imam takvu prijateljica,fala ti Bože na njoj,i kad sam zadnje dane totalno bila potonula ona me zvala po nekoliko puta na dan,iako se ja nikome nisam javljala,isključila sam mobitel,kad sam je napokon čula samo sam počela plakat,rekla mi je da je osjetila da nešto nije u redu.Ona je na Korčuli tj.u Blatu a ja u Dubrovniku.Ugodan vikend ti želim. (slatko grko i obratno 03.11.2006. 12:10)
• znas jedva sam doceko radni dan kojim ja ne radim, i tako uzivam u toploj kuci i gledam kako vani pada prvi snijeg, nesto sam stavio u zeludac, i krenio kod tebe na kavu, bio sam i prije ali nisam imao toliko vremena da procitam cijeli post, znas cudno se osjecam, skoro svaki put mi je tako, citam tvoje rijeci, recenice, postove i komentare koje mi ostavljas, i cesto se izgubim, utonem u razmisljanje uz strasnu buru osjecaja o kojima pises, kao da sam prolazim kroz sve, onda se trgnem ili me neko drugi trgne pa buljim u ekran i pitam se koliko je vremena proslo i zasto sam skoro uso u monitor !!! Mislim da se nema sto dodati ovom tvom postu, jer bi bilo suvisno, zato necu ni formirat misljenje o njemu, vec cu ti podarit dubok pogled mojih smeđih očiju, topli dodir dlana i cvrst zagrljaj koji ce ti zajedno stvorit onu nesebicnu,neuvjetovanu i cistu utjehu i razumijevanje. Pozelim te cesto dotaknut, makar samo jagodicom malog prsta. Ti si velika osoba, vjerujem i cvrsta i ne treba ti tuđe mišljenje, nego ti treba razumijevanja i priznanja !!!!! Pusa mala, hug. (mislim.bloger.hr 03.11.2006. 14:12)
• Voljela bih da i ona može ovo pročitati... (Trill 03.11.2006. 14:39)
• ZA MOJE DRAGE PRIJATELJE:
Puno vam svima hvala na toplini i razumijevanju.
Ni ne slutite koliko sam sretna jer sam vas pronašla.
(Playera´s 03.11.2006. 18:17)