Playera´s

nedjelja, 12.11.2006.

Bez naslova

Zimska je večer risala svjetove po prozorima, a mokru bi cestu povremeno ozvučili kotači automobila.
Lana je pustila tihu glazbu.
Miris šumskog voća obujmi njezino lice, dok je usnama prinosila šalicu čaja.
Za potpun ugođaj, ona jastučićima popuni praznine u naslonjaču.
Na tren se oćuti kao malena djevojčica kojoj je dano obećanje, tek da bi se prigušila plima očekivanja.
Lana prođe rukom kroz kosu.
"Tako si dosadno bezazlena" - obrecnuo se jednom čovjek kojeg je voljela.
Niti je on bio prvi koji je bacio kamen na sanjara, niti se Lana bojala samoće. Samo je ponekad razmišljala o njoj...onda kad bi osama bivala gušćom i nepropusnijom za njene knjige, snove i prijatelje.
Jedna se misao vrtjela oko Lane poput mušice, dok nije prerasla u potrebu bez koje se osjećala nepotpunom. Željela je dijete. Voljela je ona majušna, bespomoćna stvorenja koja od nježnosti sklapaju oči...one dvokorak pustolove koji se čude svojem odrazu u ogledalu...one velike-male ljude u potrazi za istinom. Željela je postati majka. Imati uz sebe biće u koje bi utkala dio svoje duše, biće čiji su darovi bespovratni.
Lana je upoznala Andreja.
Bio je ljepuškast, povučen mladić, uvijek nekako zamišljen, poput nje.
Kad se jednom vraćala kući, on joj se pridružio. Razgovor im je godio pa su sjeli na obližnju klupu. Idućeg dana je Andrej pozvonio na njezina vrata s dvjema kartama za kino...i tako je Lana zavoljela njihova druženja. Nije bilo žudnje i nestrpljivosti...oni su se razumjeli.
Kad je liječnik označio malo, pulsirajuće mjesto na ekranu, Lanu je uhvatila panika. To je bila reakcija na koju nije računala prije samo pola godine kad je razmišljala o majčinstvu.
Onda ju je preplavila milina...miljama daleko od ordinacije, svih i nje same.
Vozeći se tramvajem kući, pokušala se smiriti promatrajući živost gradskih ulica.
Dočekala je svoju stanicu i sišla. Jedna je žena u tramvaj unosila dječja kolica. Prije nego su se vrata zatvorila, Lana je uhvatila osmijeh malenog dječačića pahuljaste kose. Osmijeh je bio sjajan od zadovoljstva kojeg može ponuditi jedna duda.
U tom je času postala svjesna da je vrijeme u kojem je donijela svoju odluku već iza nje.
Nije zamišljala razgovor s Andrejom. Ne zato jer mu nije pridavala značaj...jednostavno nije bila vođena željom da mijenja njegovu odluku, ma kakva ona bila.
Andrej ju nije zagrlio. Nije poskočio od radosti, uzeo je u svoje naručje i zaprosio je.
Nije ju pitao kako se osjeća niti poželio na nju položiti dlanove.
Ta nada, to iznenadno očekivanje koje je obuzelo Lanu, otkidalo se od nje sa svakim novim, neizravnim pogledom koji bi joj uputio.
Andrej je otputovao.
Mjeseci koji su uslijedili, bili su mjeseci u kojima je Lana vojevala svoje bitke.
Njezini dragi ljudi su pružali podršku ali nitko nije mogao shvatiti dokle joj sežu razmišljanja.
U svojem domu, Lana bi oko oblog tijela, jastučićima popunila praznine u naslonjaču i milovala svoje djetešce. Pričala mu je kako zamišlja njegove nemirne ručice i njegove oči dok joj od ganuća ne bi potekla suza ili bi se glasno nasmijala kad bi joj dijete odgovorilo pokretom.
U osmom mjesecu trudnoće, liječnik je Lani preporučio bolovanje. Dok je nosila doznake, u obližnjem je izlogu ugledala dječju dekicu duginih boja. Iskoračila je na kolnik.
Pri punoj brzini, na nju je naletio motocikl.
/
Andrej je dugim, teškim korakom prišao Laninoj obitelji.
Sjedili su u uskom bolničkom hodniku, pogleda uprtog u sivi linoleum.
Iz njega se širio zadah dezinfekcijskog sredstva.
Andrej je već nekoliko tjedana bio u Zagrebu. Pomagao je Lani postaviti stolić za previjanje, nove zavjese...
Lana bi skuhala ručak pa su razgovarali kao dvoje starih prijatelja koji se prerijetko sastaju ali se nose u duši, dodijeljeni jedno drugome negdje izvan prostora i vremena.
Lanina sestra ispruži ruku i Andrej sjedne pokraj nje.
- Mogu li je vidjeti? -
Lanina sestra odmahnu glavom. Neki je liječnik prolazio hodnikom i Lanina ga majka brzo uhvati za nadlakticu.
- Ne znam gospođo...-
Podrhtavala je cijelim tijelom. Otac je okrenu prema sebi i zagleda se u njezine oči, iza mutnog pogleda, duboko...dokle su sezale uspomene.
- Izvukla se...Dobro je...Tiho budi... -
/
Lanina je podsvijest otvarala ladice sjećanja i živjela događaje. Kroz tu šetnju oblacima provlačila se tjeskoba zbog koje su Lanini koraci propadali težinom obuće od olova.
Nije se mogla izuti.
Tada joj njezin um nagovijesti buđenje, kroz sliku pahuljastog dječačića mokrog osmijeha, netom prije no što su se zatvorila vrata tramvaja i otvorile Lanine oči.
Tako bolnička stvarnost nije preduhitrila Laninu prvu pomisao, bol i uzetost nisu preuzeli brigu, lijekovi nisu usporili otkucaje bila. Lanina se uznemirenost oglasila zlokobnim zapomaganjem aparata.
Idućeg je jutra mlada liječnica primakla stolicu do Laninog kreveta. Lana ju je pratila pogledom, lijenim od analgetika i sedativa. Uočila je zaležanu kosu i blijedu put, pokušavajući se sabrati kroz banalne detalje.
Liječnica ju nježno obuhvati pogledom.
- Lana, neću vas zamarati govoreći vam o povredama koje ste zadobili.
Više niste u životnoj opasnosti. -
Liječnica zastane.
Molećiv pogled koji ju je dočekao, sada je bio tvrd i uporan poput tuge bez suza.
- Rodili ste djevojčicu... -
Lana osjeti kako joj grašci znoja vlaže kosu i odjeću. Grčevito je stezala zategnutu plahtu, u stotinkama nepodnošljivih sekundi.
- Dijete je u kritičnom stanju. Ipak, imamo razloga vjerovati u njezine šanse. Moramo čekati.-
Lana osjeti neopisivo olakšanje i euforiju. Ona je na svijet donijela djevojčicu koja je živjela, od nje udaljena svega nekoliko stopa! Djevojčicu dovoljno snažnu da svojom pobjedom iskupi sav ovaj užas.
Onda Lanu obuzme jeza koja počme militi njezinim tijelom, od vrha tjemena i ona stane zdušno moliti i ponizno se utjecati svim svojim bićem.
U toku noći, Lana začuje zbivanje po hodnicima. Kroz poluotvorena vrata ugleda užurbane, bijele prilike i do nje dopru odriješiti glasovi. Liječnik je opazi krajičkom oka i žustro pritvori vrata. Panika je pokrenula Lanino tijelo i ona sruši metalni stalak s kojega je tekla infuzija.
- Sestro! - zavapi glasno.
Omanja se, postarija sestra, poput kakva anđela nađe uz nju.
- Gospođo, draga gospođo, nije vaša beba!
Vaša je curica dobro. Eno je, spava kao janješce. -
/
Kad ju je Lana prvi put uzela u ruke, malena se strpljivo prepustila majčinom ushićenju.
Zadovoljno je okretala glavicu, a Lana ju je milovala nježnim poljupcima, mirisala joj kosicu i meku put.
Sestra Anđeo dogura bolnička kolica i spretno posjedne Lanu s djetetom.
Uspuhano ih je odvezla do ostakljenog zida pa je s osmjehom nešto prišapnula Lani.
S druge se strane nagurala obitelj. Smiju se i suze poneseni trenutkom, a Andrej, ganut, malo po strani, sve da će nešto zaustiti.
Lana se osjeti dovoljno snažnom da konačno odahne...dok je zimska večer risala svjetove po prozorima.
naslikala Rusalka

izronila iz jezera darivanja

- 18:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #
• majka i dijete zasluzeno su cjelina jedne njeznosti, svaki put kad majka zagrli djete s zanosnim osmjehom ono joj uzvraca, na obraze mu majka utiskuje poljupce i smjese se iskonski isprepleteni u jednom bicu u uzajamnoj potrebi: postaju trenutak u vjecnom sjecanju: tako u tim prvim poljpcima ulaze zajedno u dragocjeno sjecanje: prekrasnu si pricu ispricala (joj stalno se ponavljam, ali kad te je nemoguce drugacije komentirati) poz.:) (zaya 12.11.2006. 22:01)
• Tužna priča sa sretnim krajem..znaš, rekla sam i svom dragom, njega bih mogla izgubiti, ali djecu...ne bih podnijela. nikada i nikako... (ledena 12.11.2006. 23:38)
• Hvala na sretnom završetku! :)))))) (aquaria 12.11.2006. 23:40)
• Predobra prića, bila sam uvjerena da će tužno završit. Triba znat ljude iznenadit. Svaka čast.:-)) (Suncokreta2 13.11.2006. 00:05)
• napokon priča s sretnim krajem :))
Draga moja hvala ti na podršci :)) iskreno :)) Hg (Danielaland 13.11.2006. 02:07)
• s užitkom sam pročitala ovu priču...želja ju je dozvala i želja ih je obje održala, a željom obgrljen život i Nebo čuva...na tren sam se pobojala da ne sklizneš u sentimentalnost u svojem kazivanju, ali vješto si izbjegla tu zamku...........dobro ti jutro! (Irida 13.11.2006. 08:57)
• htio bih nešto napisati, ali osjećam da je svaka rič suvišna. pa ti onda ostavljam samo pozdrav. živila (djuro 13.11.2006. 09:57)
• ........obožavam sretne krajeve.......dobar ti dan pleyera..... (katrida 13.11.2006. 10:16)
• Sinoć sam još pročitala priču ali nisam imala snage pisati, dirnula me je, ti si majstor u tome, ili nas rastužiš ili nasmiješ do suza...kad smo kod toga, jel' ti palo na pamet da neku od priča probaš objaviti%question% (majstorica s mora 13.11.2006. 10:18)
• Krasno pišeš, a i maštaš... (majčica 13.11.2006. 11:39)
• odsutjet cu svoj komentar.. mozda kasnije.. (dipl. kucanica 13.11.2006. 13:15)
• koja prica!!!! kao sto je netko prije mene komenteria, hvala na sretnom zavrsetku. Super pises! (hot mama 13.11.2006. 16:37)
• na pola priče sam skoro odlučila pročitati kraj...za svaki slučaj..:)....hvala Bogu na sretnim završecima..:) (pitalica7 13.11.2006. 17:46)
• evo i ja izranjam ... i tvoju priču, uživajući, čitam
sva miriše po bezazlenosti i paperju s glavice novorođenčeta...
preko trnja do sreće
no, često ovakve priče završe samo na trnju
upravo stoga su tako lijepe ružičaste latice što se krune, s te tvoje priče

P.S. uvijek bih radije bila "bezazleno dosadna" nego interesantno promućurna (Rusalka 13.11.2006. 19:01)
• dugo se nisam ovako ježila čitajući priču :))) svaka čast. znaš zalijepiti moje oči i pozornost na ekranu...do samog kraja... pozdrav (uime-maja 13.11.2006. 19:15)
• Ne znam da li si bolja u postovima ili komentarima, uvijek uspiješ samu sebe nadmašiti... (majstorica s mora 13.11.2006. 19:33)
• Što misliti nakon ovakvih priča. Jesmo li uistinu tako krhki, ovisi li naš život uistinu toliko o samo jednom trenutku. Treba li hrabro kročiti naprijed, kada nitko ne može znati što nas iza ugla čeka ili se to netko s nama malo igra, potpuni slučaj, slagalica prostora, vremena i naše pozicije u njima, srce koje samo svoje putove ima, razum što se trudi razumjeti i ono nemoguće, do nivoa samoobrane fantazijom, vjerom, nadom, ludilom, kada nema druge, podsvijest koja vrijedno bilježi svaki detalj oko nas, a opet pogriješi, da li možda namjerno, geni kao blagoslov ili prokletstvo davne prošlosti, ili neki kreator koji nas je kao jedinke učinio potpuno nebitnima, jer njegovi zakoni vrijede na puno širem planu, ma koliko se to nama ne sviđalo i ma koliko nas uvjeravali da postoji dobar plan za svakoga od nas. Pusa za sretan kraj :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 13.11.2006. 19:57)
• Haj!
Tvoja razigranost -
Leti ka Bodenseeu! (poeta 13.11.2006. 21:37)
• Imam kolegicu, koja se radila sa mnom, sad se doselila nekoliko kuća dalje od mene. Ima trideset pet godina, živi sama, nikad nije imala dečka (koliko ja znam), ni ne pokazuje želju da s nekim živi. Nikad nisam razgovarala s njom o tome, jer da je željela razgovarati to bi pokazala. Radi, ima solidnu plaću, kupila si je malu kućicu, namjestila je...No mislim da to nije život. Poštujem njenu odluku, jer iza nje možda stoji neko razočaranje. Često se pokušavam zamisliti u njenoj koži - i ne ide mi. Dijete je najveći izazov u životu, imam jedno i puna ju je kuća, kad je nema sve je prazno, mirno i pusto, sve je na svom mjestu i preuredno. Sačuvaj me bože kad je tako. Pozdrav :))) (blog bijesne domaćice 13.11.2006. 22:41)
• ...Ah. (carla_bruni 14.11.2006. 07:59)
• Lijepo, napeto i sretnog kraja.
Puno ti pozdrava. (VOLJETI LJUDE 14.11.2006. 08:20)
• Lijepa priča...čak su mi i male suze potekle (u napetom dijelu) i sva sreća da je dobro završilo.
Lijep pozdrav! ;) (hannah 2 14.11.2006. 10:49)
• Vidiš kako sam ja u tebi odmah vidjela spisateljicu... (majstorica s mora 14.11.2006. 14:05)
• Uf.. (ZG dnevnik 14.11.2006. 17:43)
• U slavu života!
(Imaš moć , rekla sam ti...Smijem li se ponavljati? Ponesu me tvoje riječi i ja ponesem njih. A zapravo, zaustaviš me, smiriš, usred kaosa.)
Poljubac za laku noć. (zmajka 14.11.2006. 20:22)
• Uh, odahnula sam na kraju...mada sam čitajući bila i pomislila, o ne, samo ne.... Topla priča, baš prija uz šalicu toplog čaja!: )))...a, i da ti šapnem: moj biološki sat kaže tika- taka...ali, tražim svoga Andreja!: )))šaljem ti jedan virtueni zagrljaj!: ))) (stereokemija 15.11.2006. 06:05)
• S kakvim sam strahom čitala ovu tvoju priču...stalno sam se brinula kako će završiti, a kad ju je motocikl pogodio i mene je zaboljelo.
Jako dobro ispričano. Skoro pa predobro :)) (Trill 15.11.2006. 11:08)