Playera´s

nedjelja, 25.05.2008.

- 19:22 - Komentari (95) - Isprintaj - #

subota, 22.03.2008.

Sretan Uskrs, dragi moji!

- 22:26 - Komentari (33) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.12.2007.

Sretan vam i blagoslovljen Božić ...i sretna vam Nova godina!

- 09:23 - Komentari (58) - Isprintaj - #

petak, 28.09.2007.

Wind of change

- 00:03 - Komentari (39) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.02.2007.

Jutro je. Sjedim u krevetu, lap mi je u krilu. Iz dnevne do mene dopiru glasovi mojih doma. Namjera mi je bila pisati nešto drugo, ali ionako se u posljednje vrijeme moje namjere realiziraju u pravcu koji im nisam zadala. Kao kad biste zadali vjetru da rasprostranjuje pelud. Neće me biti na blogu, rijetko ću vam ostavljati komentare. Zapravo, vjerojatno ću se pojaviti nakon nekog vremena, možda pod nekim drugim nickom... Jako me veselilo druženje s vama. Bože, stvarno je. Toliko divnih duša. Sad bih vas najradije prozvala i rekla vam svakom ponaosob što i koliko ste mi značili. Ali, znate vi to, prijatelji. Budite mi dobri, veseli, znatiželjni i brbljavi. Puno vas voli vaša Playera subota, 30.06.2007. za vilu Rusalku, dragu - 20:44 - Komentari (3) - Isprintaj - # # ah, playera, mila ...tvoj zagrljaj sve liječi ... pobjeći moram, dok me i taj mali ostatak sense ne izda ... a izliv sensybilitya ne natopi tvoj blog potpuno ... doći ću opet, kad sabranija budem ... nakon četiri mjeseca, post ... zbog mene ... (Rusalka 30.06.2007. 21:18) # Pa nego zbog koga drugog? :) (lazy daysleeper 30.06.2007. 22:33) # gledam ponovo, mila. i opet suze, no one koje liječe. hvala ti, playera, prijateljice. i tebi, lazy, na lijepoj riječi. (Rusalka 01.07.2007. 08:21)

- 08:51 - Komentari (115) - Isprintaj - #

utorak, 06.02.2007.

za zmajku

- 19:12 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 30.01.2007.

za egzotična srca

- 19:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 23.01.2007.

Istine i zablude o istinama i zabludama

Na posao dolazi sa šancovim ovratnikom. Na zelenom valu je imala unfal. Autu nije niš. Ni onom drugom. Ali joj se vrti u glavi. U Novoj bolnici joj je primarijus Guzina rekao da bi se moglo raditi o trzajnoj povredi. Misli da će oporavak trajati slijedećih mjesec dana. Gledamo se. U oči. Malo je blijeda. Bilo bi neumjesno da se našminkala. On se sprema na jedan rođendan. Ona baš ne. Nije joj dobro. Zadnjih sat i pol. Hoće joj skuhat čaj, pa će joj možda biti bolje. Ona zahvalno zalegne. Ne želi da joj on zašećeri čaj. Neka bude bezukusan, samo je važno da mine ta slabost. On već oblači cipele. Žao mu je nje. Biti će veselo na rođendanu, ali možda je bolje da i on ostane kući i pazi na nju. Ona ne želi biti sebična. Zašto se on ne bi zabavio, zašto bi čamio doma kad već ona mora. Nazvati će je pa će mu ona reći kako je. Obukao je kaput. Ona je uzdahnula. Ne prejako. Pa je on zatvorio vrata. U jakni mu je našla cigarete. Nisu njegove. To su od prijatelja. Onoga čiji je stari jako agresivan. I koji zna da je njegova mama cool. Da će razumjeti. Jer puno razgovaraju. Ona mu kaže; Šta ti misliš da ću ja to progutati? Mali je povrijeđen. Kaže joj neka nazove frenda, slobodno, neka provjeri. Ona kaže; Dobro, daj broj. Mali daje broj. Da znaš da ću ga sad zvat, veli ona i skenira maloga. Mali je postojan. Na nju. - Rekla si da ćeš se javiti. - Pa, jesam, zvala sam, al nikog nije bilo doma. - Zašto ja tebe moram ganjati za svoje pare? Meni je to bed. - Evo, do četvrtka ti ih donosim na posao. - Daj barem nazovi! Đizzzsss. Nazovi i reci, gle, sorry, nemam, ubij me, ali ti se javljam. - Pa, zvala sam. - Pa kad? - Zvala sam te i na mobitel i doma...čekaj...kad ono?...Da, prekjučer. Javio ti se sin. Pitaj ga. Valjda će se sjetit. Žurilo mu se. - Kad si me zvala na mobitel? - Zvala sam te, daj pogledaj, mora ti bit umemorirano. Pokazat ću ti na svom mobu. U četvrtak. Priča je fenomenalna. Dugo nisam pročitala tako dobru priču. Jaku. Dugačku. Evo, sva se ježim. Od priče. Najbolji mi je dio kad je ona njemu rekla da joj kaže. To mi je najjače. Inače volim doći na blog di ima puno teksta. To me opušta. Odma dobim volju za životom. Pa ostavim komentar. Nije mi bitno da li će meni netko komentar ostavit. To nije smisao. Jednom će biti moja. Tako djelujem na nju. Samo moram još malo pričekat. Ne smijem prenaglo. Htjela se vidjet samnom. Rekao sam da ne mogu. Hehe. Onda sam joj pisao. Uf, kako sam to napisao... Odgovorila mi je odmah. Jako je osjećajna. I strastvena. Mislim čak da bi se mogao zaljubiti u nju. Kad bih si dozvolio. Ali, ne pada mi napamet. Sad mi godi ova igra. Osluškujem ju. Mislim da sam je već fino razotkrio. Uzbuđuje me. Jedva sam zaspao. A ona je, kaže, bila budna cijelu noć. Playeraina zabluda: Keanu Reeves ima indijanske krvi. Bademaste oči i karizmu šamana. Onda se pojavio Pablo Francisco.

- 17:17 - Komentari (46) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

Olala........

- 19:09 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

Istina

Nedavno sam na televiziji gledao dokumentarni film o NLO-ima. To je bila emisija u nekoliko nastavaka kojoj sam se veselio od prije, kad sam je zapazio u najavi programa. Dok su prikazivali snimke iz arhive tajne službe neke svjetske sile, moje su misli bile zaokupljene jednim podjednako intrigantnim područjem mojeg osobnog svemira. Tko zna gdje li je sada moja draga žena? Trebala bi biti u gradu, u kupovini. Vjerojatno i jest tako. A što ako nije? Što ako je u ovome trenutku u strasnom zagrljaju drugoga muškarca? U nekom stanu, nekom sastajalištu nezasitnih i lažljivih parova. Možda mi se svi smiju iza leđa. Prije par tjedana se skupilo malo muško društvo i riječ po riječ, čašica po čašica, zapričali smo se o ženama. Znali su da sam ja petljao s onom s posla. Nitko od njih zapravo nije bio čist. Ali to je sve bilo onako,"uz sam život" i kratko je trajalo jer muškarci na te stvari gledaju drugačije od žena. Svojih naročito. Netko me upitao; Marko, što bi ti napravio da saznaš da te žena vara? Rekao sam mu; Što bi ti napravio? Onda se jedan drugi ubacio; Ne, ne, ti Marko. Što bi ti napravio? To mi je već bilo čudno. Rekao sam im; Nema šanse. - Zašto misliš da nema šanse? - Zato. Nisu me više podbadali jer sam se počeo vrijeđati. Nisam im htio govoriti zašto tako mislim. To je moja stvar. Zato što ja, za razliku od njih, poznajem svoju ženu. Imamo takav odnos. Ja znam što nju interesira. A te stvari ne spadaju u to. Koji put mi je to smetalo, ali sam mislio da je možda bolje tako, općenito. Nije trošila na sebe. Taj tip žena o kojemu oni govore drukčije funkcionira. Već bi se to po nečemu vidjelo. A, s druge strane ... tko će ga znati. Buba je u uhu. Koliki muževi i žene šaraju okolo, a da se nikad ne sazna ako to rade pametno. Jer kad se sazna, onda je to veliki cirkus i koliki se rastaju. To je stvar povjerenja, a to znači da su svi prevareni bili sto posto sigurni u svoje partnere. Ustao sam i natočio si piće. Moja žena može biti sigurna u to da ja nemam blage veze. Možda mi je netko nešto želio reći. Ne mogu se sramotiti i pitati, ali mogu biti oprezniji. Zašto njoj nije do seksa? Možda zato jer ga ima negdje drugdje. Žene mogu biti takve zmije... Jednom smo se posvađali, ona je bila ljubomorna i rekla mi je; Što ti misliš da si ja ne mogu naći nekoga? Rekao sam joj; Pa nađi si, samo me nemoj više daviti. Kad je došla kući, bio sam nervozan. Rekla mi je da je umorna. - A, da? Što te je tako umorilo? – pitao sam zajedljivo. Pogledala me je. - Pa, sve. Kad smo legli u postelju, počeo sam ju maziti. - Marko, nemoj, umorna sam. Skočio sam razjaren. - Uvijek si umorna. Dobro, neću te više ni pipnuti. Sjela je u krevetu. - Dobro, što je tebi? - Što je meni??? Kad smo posljednji put? Uvijek ja obilazim oko tebe! Kad si ti došla k meni i pokazala mi da me želiš ? - Pa, jesam... kad smo bili na onoj svadbi. - Da, da...pogotovo... Što? Imaš nekoga? Šutjela je i gledala me. - Danas te nije bilo cijeli dan. Bacila se na leđa i počela se smijati. - Ma, boli me briga. – rekao sam joj i otišao u dnevni boravak. - Marko... - zvala me je, ali joj je i dalje bilo smiješno. Da se nije tomu smijala, bilo bi sumnjivo, mislio sam. Došla bi k meni i vjerojatno bi rekla; Marko, pa otkud ti to? Nemoj pričati gluposti... Ovako joj je godilo što sam ljubomoran pa se smijala. Sve bi se to zaboravilo da u jednom od idućih dana nije došla kući s novom suknjom. - Došla je ona žena u firmu. Sve su cure nešto kupile. Znaš koliko košta? – opravdavala se. - Nije li malo prefina za posao? - pitao sam je. - Zašto? Pa, dugačka je i ide mi uz sve. - A prorez? - Samo do koljena. Nije elegantna. Nije shvatila na što ja ciljam. To mi je odgovaralo. Odlučio sam se suzdržati na riječima, ali stati na kraj svojoj muci. Nema ništa loše u tome da malo pročeprkam, kad već sumnjam. To je svakako bolje nego da hodam s povezom preko očiju. Samo malo, diplomatski, ako je sve O.K., tim bolje. Prvi korak bio je njezin adresar. Nisam imao pojma gdje ga drži. - Čuj, jel' Sunčicin muž još ima dućan s autodijelovima? - Ja mislim da da. - Daj mi, molim te, broj. Treba mi za kolegu. Izdiktirala mi je broj napamet. - Nećeš ga zvati? – pitala je. Kad je zaspala, iskrao sam se iz kreveta i dograbio njezine torbice. Mislio sam da ću se osjećati glupo, ali nisam, bio sam previše uzbuđen. Adresar je bio unutra. Shvatio sam da će to biti prilično neizvedivo. Adresar je bio pun imena i brojeva za koje ja nikada nisam čuo. - Kako je to moguće - mislio sam - tko su svi ti ljudi? Mislio sam da poznajem većinu, ali to nije moralo ništa značiti jer slabo pamtim imena. Zapisao sam brojeve telefona pod muškim imenom. Bilo ih je svega par. Srce mi je brže zakucalo. Ako je pametna, ona taj broj drži u svom adresaru pod nekim bezazlenim imenom. Ili je nažvrljan da izgleda poput brojke. Bio sam siguran da negdje postoji trag. Ženama treba neko vrijeme da muškarcu daju zeleno svjetlo. Taj je broj, dakle, mogao biti upisan dok još nije bila sigurna hoće li mutiti. Prepisao sam još nekoliko brojeva. Osjećao sam se kao da imam groznicu, skoro da sam bio razočaran što ništa nisam pronašao. Pregledao sam pretince u torbici i u novčaniku, a onda sam sve vratio na mjesto. Nisam se mogao sjetiti u kojem sam položaju pronašao torbicu. Namjestio sam je onako kako sam mislio da je stajala. Navirio sam se u spavaću sobu. Ona je mirno spavala. Oznojio sam se. Što sad? Garderoba. Tiho sam zatvorio vrata spavaće sobe da je ne probudi svjetlo na hodniku. Otvorio sam ormare i krenuo od kaputa. Ništa, osim papirnatih rupčića i sitnog novca. Prošao sam po policama. Tada sam, u najdubljem dijelu najviše police pod rukom opipao malu kutiju. Osjetio sam bjesomučno zadovoljstvo. Izvukao sam ju i otvorio. Unutra je bilo pet stotina kuna i ključ. Srce je udaralo. Zatvorio sam kutijicu i gurnuo je na mjesto. Trag. Dokaz da od mene nešto skriva. Nisam razmišljao o novcu, makar je to bilo puno novca i bilo bi zanimljivo znati u koju ga je svrhu mislila upotrijebiti, a da ja za to ne smijem znati. Da, zanimljivo. Zar smo mi dva svijeta? Ona u svakom trenutku zna koliko novca ja posjedujem i na što ga kanim trošiti. Jedine investicije za koje ona nije znala, bila su pića s onom ženom. Tako je. I taj novac puno govori o njoj i njezinoj iskrenosti. Ključ me je proždirao. Koja vrata on otvara? Ona koja zatvaraju vrata našeg braka. Bilo mi je strašno drago što nisam zanemario svoje instinkte. Postoje načini da se otkrije tajna, a što je mračnija, to će snažniji biti povratni udar za onoga koji ju je zacrnio. Počeo sam kovati svoj plan. Mogao bih uzeti onih tjedan dana godišnjeg od lani, mislio sam. Ne, to ne bi bilo dobro. Sigurno bi bila opreznija da zna da sam po cijele dane doma. Jedino da joj ništa ne govorim. Imao bih dovoljno vremena saznati s kime živim. Ujutro smo skupa popili kavu. Ona je kretala na posao gotovo sat vremena prije mene. Promatrao sam ju. Bila je stvarno zgodna. Izgledala je kao curica. Gledao sam ju dok nam je točila kavu. Duge noge, lijepi bokovi... Osmjehnula se. Imala je lijepe, bijele zube, mali nosić i bujnu, kovrčavu kosu. - Nisi li se malo prejako našminkala? – pitao sam ju. - Misliš na ruž? - Na sve. Imaš i previše pudera. - Pa uvijek se tako šminkam, Marko. A pudera skoro da i nemam. Provjerila je svoj odraz u ogledalu, upila malo ruža s usana, poljubila me na pozdrav i otišla. Nekoliko sam je dana provjeravao na poslu i bio u blizini kad je izlazila iz poduzeća. Činila mi se sretna svaki put kad sam je nazvao. – Nikada me nisi zvao samo da mi čuješ glas – rekla bi mazno. - Nikada? – pitao bih prisno. Da se ne radi o ozbiljnom poslu, mislio sam, mogao bih uživati u tom zavođenju. Kad niti nakon nekoliko dana moja istraga nije urodila plodom, polako sam počeo posustajati. Dok sam virio iza ugla velike zgrade u kojoj je radila, postalo mi je jasno da ako me već ona nije radila budalom, radio sam ju sam od sebe. Odlučio sam ju dočekati na izlazu, odvesti je na kavu i porazgovarati s njom. Tada sam ih ugledao. Usudio ju se primiti pod ruku i otpratiti do svog automobila. To nije bio njen kolega s posla. Ja sam ih sve poznavao. Povukao sam se iza ugla i drugom stranom došao do svog automobila. Neko sam vrijeme sjedio u kolima. Nisam ih imao vremena pratiti. Uočili bi me. Proklinjao sam je. Onda sam se malo primirio i pomislio; niti to ništa ne znači. Vidjeti ćemo što će mi ispričati kad dođe kući. Tek sam zatvorio vrata stana kad sam čuo telefon. - Malo ću zakasniti doma – rekla mi je. Čudno je zvučala. Suzdržano. - Gdje si? – pitao sam ju. - U firmi. Ali sad idem. Otići ću sa Sunčicom da si kupi onaj kostim. Rekla sam ti. - Nisi mi rekla. Dosad si bila na poslu? - Da... – rekla je nestrpljivo. - I kad ćeš doći doma? - Marko, ne znam. Kad to obavimo. Zašto? -Samo pitam... samo pitam. Htio sam pući. Bio sam stvarno, očajno, užasno bespomoćan. Tko zna koliko to traje. Stvari koje su mi u tom trenutku padale napamet, dovodile su me do ludila. Samo sam stiskao pesti na stolu. To još uvijek ništa ne znači, govorio sam si. Da je bila drugačija i ja bih to drukčije primio. Nekako bih cijelo vrijeme bio pripravan na to. Muškarci čije su žene vrckave to moraju znati i onda su svjesni opasnosti. Ili se s time mire ili su stalno na oprezu. Ovakve su najgore. Zbog takvih su se vodili ratovi i pogibali junaci. Zamislio sam se. Stvarno je bila posebna. Dobra je domaćica, pametna žena, vesela, vrijedna i uz to zgodna. Ne možeš poželjeti više. Naravno da je nekome zapela za oko. Nije mene to ubijalo, već ... kako je mogla. Kad dođe, baciti ću onu kutiju pred nju, pa da vidimo hoće li se snaći. Ili, ne. Moram još malo biti strpljiv. Ona će sve poreći. Izmisliti će nešto i ja joj opet neću moći ništa. Ako me tako prepredeno vara, u stanju je smisliti i brzu ispriku. Moram još malo pričekati i uhvatiti ih tako da nemaju uzmaka. Došla je predvečer. Izula se, pozdravila me, presvukla se i oprala ruke. Sjedio sam i kipio u sebi. – Idem nešto pojesti – rekla mi je i otišla u kuhinju. Nisam izdržao, pošao sam za njom. - Praviti ću ti društvo – rekao sam i postrugao stolicom po parketu onako kako se ježila. Ništa mi nije rekla. Nije čula. Zatim sam odložio novine na stolnjak pokraj kruha. Tamo su ostale jer ih ona nije primijetila. Zatim sam ustao i rekao joj; - Zašto se ti tako držiš? - Kako? - digla je pogled s tanjura. Pogledala me je prkosno, praveći se da ne razumije. - Tako, oholo. - Oholo? O čemu pričaš? Sad sam došla. Znao sam da se moram suzdržati. Pucao sam po šavovima, ali sam znao da se moram suzdržati. - Ista si kao tvoja majka. Tako smo se posvađali da su sijevale munje. Svašta sam joj izgovorio. I ona meni. Rasplakala se. Rekla mi je da joj je svega dosta. Da mislim samo na sebe. Da će se rastati od mene. Ja sam njoj rekao da je glupa, da je dosadna, da dulje ostajem na poslu samo da je ne moram gledati. Ona je meni rekla da zna koliko vrijedi i da ne misli kako sam ja najbolje što je mogla dobiti. A ja sam znao da se moram suzdržati, da moram još malo pričekati... do zadnjeg čina. Ujutro nismo razgovarali. Otišla je na posao, a mene je mučilo to što sam znao da je sada ne mogu zvati na posao da bih je provjerio. Odlučio sam tamo dežurati negdje od polovine njezinog radnog vremena. Bio sam nesretan. Gotovo da više uopće nije bilo sumnje što se događa. Jučer nisam trebao izazivati. Ako je i imala grižnju savjesti, nakon onoga jučer, danas će se s guštom posvetiti mojim rogovima. Razmišljao sam o onome što mi je rekla. Da sam sitničav, da mislim samo na sebe, da je ne slušam... Pitala me je da li ja nju uopće poznajem. E, tu. Tu sam skoro pukao, ali sam se u posljednji trenutak sabrao. Ja ne mislim samo na sebe... Za koga stvaram, tko samnom sve dijeli? Kao da je meni sjajno. Mislio sam kako smo možda ipak trebali više vremena provoditi skupa. Možda da sam ju nekud izveo... Da, istina je, ali ja nisam glumac, ja nisam od onih koji znaju titrati, govoriti slatkaste riječi, a raditi drugo. Ja sam postojan. Na mene se uvijek mogla osloniti. Možda jesam bio malo pretvrd prema njoj. Možda sam je trebao potaknuti da si nešto priušti. Žena je. Možda bih je za vikend mogao nekud odvesti. Sinulo mi je. Sjurio sam se do ormara i posegnuo za kutijom. Sav sam se preznojio. Neko sam ju vrijeme držao u ruci. Nisam ju se usudio otvoriti, a onda sam naglo podigao poklopac. Kutija je bila prazna. Strpao sam ju u džep, uzeo ključeve od auta i izletio iz stana. Kad sam stigao u njezino poduzeće, Sunčica mi je rekla kako je moja gospođa izašla zbog neodgodivog posla i kako bi se uskoro trebala vratiti. - Poslovno? Nekretnine? - Neee ... – otegla je Sunčica – privatno. Učinilo mi se da me je značajno pogledala kad je nadodala uz osmijeh; Kavicu? Rekao sam; Ne, hvala. Mogu li je ovdje pričekati? Sunčicin je pogled mogao značiti; znam za vašu svađu. Ljudi vole djelovati upućeno. Za kratko vrijeme, u prostoriju je ušao muškarac s kojim sam onoga dana ugledao svoju ženu. Bio je visok, inače ništa naročito, što mi je godilo. - Stigli ste, direktore... – rekla mu je Sunčica koketno. Ovaj je klimnuo i produžio hodnikom. U prolazu je klimnuo i meni. Odzdravio sam na isti način, a u želucu mi je titralo. Za petnaestak minuta pojavila se i ona. Nosila je veliku vrećicu i vidjelo se da sam ju zbunio. Gledao sam je u oči i u njima sam, kao u kristalnoj kugli, lijepo vidio sve zbog čega se mogla samo sramiti. Bližio se kraj radnog vremena i ja sam joj rekao; Čekam te u kafiću. Pozdravio sam se i otišao. Kad sam naručio kavu, pomislio sam; Život je veliko odlagalište smeća. Sve su stvari u njemu nekada imale vrijednost i značenje. Sada su samo zatrpane drugim smećem i više nemaju svrhu. Došla je do stola i sjela nasuprot meni. Neko smo vrijeme šutke promatrali jedno drugo. Nisam imao namjeru progovoriti prvi, mogli smo tako sjediti do Sudnjeg dana. Zauzeo sam stav onoga koji očekuje ispriku. - Kako to da si došao? - Zar sam te u nečemu omeo? - Gluposti. Lijepo te pitam. Bila je hladna i daleka. To me je prestrašilo. - Želim da mi sada kažeš što se zbiva – pokušao sam zvučati sigurno. - Ne zbiva se ništa – kratko je odgovorila. Pronicljivo sam stisnuo pogled. Ona se zarumenjela. - Što ti hoćeš? Zar si zaboravio što si mi sve izgovorio? Sad bih se trebala ponašati kao da ništa nije bilo? Primijetio sam da gosti okreću glavu u smjeru povišenih tonova. Ustao sam, platio kavu i krenuo prema parkiralištu. Ona je pošla zamnom. U automobilu smo nastavili razgovor. - Marko – rekla je normalnim tonom – mislim da znam što te muči. - Znaš li? – procijedio sam podrugljivo. - I mislim da si u velikoj zabludi. Zavalio sam se na sjedištu i zagledao pred sebe. Tada sam se okrenuo prema njoj i upitno podigao obrve. - Ti misliš da sam ja tebi nevjerna. Pogledala me je sa simpatijom. Kao da me je dotakla zraka sunca. - Znam da si uzeo stari godišnji. Trgnuo sam se. - I ? – rekao sam uvrijeđeno. - Doznala sam slučajno. Jučer me zvao tvoj kolega s posla... u vezi onih spisa koje ti je navečer donio. Nije te uspio dobiti. Pravila sam se da sve znam. Sama ne bih saznala jer si ti svakodnevno zvao mene. Slušao sam podignutih obrva. - Znam da si iz nekog razloga posumnjao u mene i da me cijeli ovaj tjedan provjeravaš. Bila sam bijesna kad sam doznala, razočarana... mislila sam da se događa nešto lijepo... u zadnje si vrijeme bio pažljiv prema meni... ne znam... nekako, dok si me gledao, zvao... a onda sam shvatila da samo igraš nekakvu igru... Zašto to radiš, Marko? Bio sam zatečen. Živcirao me je njezin ton strpljivog roditelja. Usiljeno sam se osmjehnuo. Otvorio sam pretinac i izvadio kutiju. Širom je otvorila oči u iznenađenju i nevjerici. - Ne mogu vjerovati... – izgovorila je u dahu. - Objasni mi to – rekao sam joj. Želio sam da što prije započnemo razgovor o sadržaju kutije. Bio sam kivan na sebe jer mi je bilo neugodno. Njezine su me oči podsjećale na dva čarobna jezerca s nekog pejzaža. Ovo je ludo – pomislio sam – postao sam opsjednut vlastitom ženom. - Slučajno sam je pronašao... – trebalo je zvučati uvjerljivo -...dobro... – rekao sam – i o tome možemo razgovarati. Nemoj mi reći da ti nikada nisi... Činilo se da zaista nije. Osjetio sam kako me ponovo obuzima srdžba jer sam nasjeo, preuzeo sam ulogu krivca. Ipak, više nisam imao snage biti osoran, samo sam htio čuti istinu. Progovorila je tiho. - Ta kutija postoji već neko vrijeme. U njoj držim naš "crni fond". Da malo obraćaš pažnju na mene i na ono što ti govorim, čim si je pronašao, znao bi o čemu se radi. Sjeti se koliko smo puta ostali bez novaca, pa i nedavno kad si išao na put... Sjetio sam se. - Petsto kuna sam uštedjela da bih ti mogla kupiti rođendanski poklon koji sam danas nosila u vrećici. Iznenadila sam se kad sam te vidjela jer je to trebalo biti iznenađenje. Polako sam se opuštao i to je bio divan osjećaj. Ipak, nisam kanio odustati. Želio sam raspraviti do kraja. - Ključ? - Od direktorovog radnog stola. Išao je na službeno putovanje i zamolio me da mu pričuvam rezervni ključ. Zamolio je mene, a ne Sunčicu jer, znaš nju. Prekjučer se vratio. Moram mu ga vratiti. Danas sam zaboravila. I dalje je govorila tiho, žalosno. Najradije bih je zagrlio, izljubio, rekao joj kako me je zaludila, koliko je volim, koliko sam sretan. - Vidio sam te s njim na parkiralištu. Pogledala me je s nerazumijevanjem. Onda se dosjetila. - Išli smo na procjenu stana. Naravno. Ja nisam poznavao njezinog direktora. Bio je svega nekoliko mjeseci u firmi. Mlad i sposoban, da, govorila mi je o njemu. Pomilovao sam je po licu. - Ja tebe puno volim, znaš to? Gledala me je. Slegnula je ramenima. - Voliš li ti mene? - Znaš da te volim. Ali... više ne znam što bih mislila. - Nešto te molim. Učini mi još to, a poslije ću kleknuti pred tebe i moliti te da mi oprostiš. Želim se uvjeriti da je taj ključ stvarno od njegovog radnog stola. Zaustila je da nešto kaže, ali sam je prekinuo. - Znam da zvuči blesavo, ali ja sam blesav. Totalno sam poblesavio. Moram znati inače neću imati mira. Siguran sam da mi ne lažeš, ali to s ključem je nevjerojatno i... - Ne dolazi u obzir. Pa što je tebi? - Nitko neće znati. Svi su otišli. Iako je bila jadna zbog svega toga, osjetila je nešto za što je mislila da od mene više nikada neće doživjeti. Osjećala se kao da je jedina žena na svijetu. Moj pogled pun iščekivanja činio ju je osobitom, činio ju je ženom mojih snova, činio ju je onom koju ja ne poznajem i koju molim da bude moja. Nije li za tim čeznula svakog dana i svake naše zajedničke večeri, gledajući me kako odsutno jedem, spavam, slušam, pričam, kako je odsutno grlim. - Dobro – rekla mi je. Poljubio sam ju i hitro izašao iz auta. Nikada mi se niti na jedan sastanak nije tako žurilo. Ušli smo u direktorovu sobu. Bilo joj je neugodno i željela je pobjeći, ali ja sam se nestrpljivo premještao s noge na nogu. - To je taj stol? - Ne, ovaj drugi. Zaobišli smo stol i ona je iz novčanika izvadila ključ. Otključala je radni stol. Mehanizam je otklizao ladicu i otvorio je. Papiri su se pomakli i mi smo u direktorovoj ladici ugledali jednu intimnu Sunčicinu sliku. Pogledali smo se, zaključali radni stol i pošli kući. Promatrao sam svoju ženu. Zadrijemala je u mojem naručju. Život je jedna velika igra na sreću, mislio sam. Svatko ju mora zaigrati iako je mogućnost dobitka posve neizvjesna. Osjećao sam se kao da sam upravo dobio onoliko koliko mi je potrebno da riješim sve svoje životne probleme i da mi još ostane za put oko svijeta. Prislonio sam glavu uz njen kovrčavi pramen i zaspao. Probudila se i izvukla iz kreveta. Prekrila mi je leđa i izašla iz sobe. Od pomisli na moj zaljubljeni pogled, nije joj silazio osmijeh s lica. Pogledala je na sat. Još je bilo rano. Okrenula je broj mobitela. - Ja sam. - Znam – muškarac s druge strane se nasmijao. - Doma si? - Aha. - Sam si? Gdje je Sunčica? - Nema je doma. - Morali bi se vidjeti. - Samo reci kada. Ušla je u spavaću sobu. - Marko... - Otvorio sam oči i zadovoljno je pogledao. - Moram skočiti do trgovine i u poštu. Ti još malo odspavaj, samo da znaš. Poslao sam joj poljubac i okrenuo se na drugu stranu. Čekala ga je neko vrijeme, na klupi, na kraju velikog parka. Dok je uz široki osmijeh išao prema njoj, mislila je koliko je drag i romantičan. Bilo joj je drago što je to ipak odlučila izvesti s njime. Sjetila se kako se uplašila kad sam ja zatražio njegov broj telefona zbog nekih autodijelova, a kasnije ga uopće nisam nazvao. Izgledalo je kao da nešto slutim. Sjeo je pored nje. - Brz si. - Važno mi je koliko i tebi – raširio je ruke. - Onda? Što ćemo? – pitao ju je. - Uglavnom smo sve riješili. Još moramo dogovoriti hranu i piće. - To prepuštam tebi. Ne mogu dočekati. - Niti ja – zatresla je glavom – al' će se iznenaditi. - Nisam čuo da je to netko napravio. Kao da su rođendanske proslave iznenađenja rezervirane za televiziju. A uopće nije neki veliki problem. - Ne znam da li bih to sama uspjela izvesti. Dobro da su Sunčica i Marko rođeni na isti dan – nasmijala se. - Daj pet – rekao je. Još su se dogovorili gdje će se naći s ljudima i što će na taj dan reći nama-slavljenicima. Otpratila ga je do automobila. Dok je odlazio, bila je pomalo tužna zbog njega. Nije ga znala baš tako dobro, ali vjerovala je da nitko ne zaslužuje neiskrenost i laž. Trudio se oko ove proslave da bi usrećio svoju ženu Sunčicu. Mojoj ženi nije padalo napamet da mu išta govori. Najgore je miješati se. Dvoje ljudi najbolje znaju gdje je i zašto njihova putanja promijenila smjer i kad je vrijeme da si to priznaju. Odlučila mi je oprostiti moje sumnje, jer je to tako kad nekog voliš. Pitao sam se bi li mi oprostila i kad bi doznala da sam ju prevario. No, to je bilo hipotetičko pitanje i svaki mogući odgovor bio bi isti. Život je vaga kojom mjerimo njegove sastojke i greške se događaju. Požurila je kući. Bio sam budan i čekao sam ju. Zagrlili smo se. Bilo je tako jednostavno vidjeti istinu.

- 06:48 - Komentari (42) - Isprintaj - #

utorak, 09.01.2007.

Osmijeh na Playerainom licu

- 19:21 - Komentari (33) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.01.2007.

Moje dame i gospodo,

bilo bi fino da ja napišem kakav post. Nešto zabavno i duhovito, neku crticu iz života ili se makar sjetno osvrnem. Mogla bi zalijepiti opet kakav spotić. Problem je u tome što je moja muza postala nedisciplinirana, šara po vašim blogovima i sve ja to pročitam i...predbacujem joj...još kako...ali, kad jednom ispustiš uzde iz ruku... A s druge strane, najlakše je okriviti nekoga ili nešto jer... hm...ipak se svašta mota po mojoj crnoj glavici. Tim je mojim mislima tako lijepo unutra da me već hvata panika da ću zanijemiti ili zaboraviti abecedu. Zar prijatelji stalno moraju nešto klepetati da bi bili prijatelji? Ponekad mogu i šutjeti, a razumjeti se i voljeti. Hoću sad nabacit kakvo zrnce mudrosti o prijateljstvu? Prijatelji su...ideš...stvarno se nemrem sjetit. Ali vas pusam

- 18:29 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 29.12.2006.

Sretna vam Nova godina!!!!

- 21:10 - Komentari (55) - Isprintaj - #

petak, 22.12.2006.

Sretan vam Božić!!!!!

- 16:27 - Komentari (57) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.12.2006.

Gle, nestao mi post!

- 18:53 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 12.12.2006.

Doma, između ostalog (3)

Ljudi krpaju iz mjeseca u mjesec. Snalaze se. Jedan od načina da se zaradi malo, a nagnjavi puno je i ispitivanje tržišta, odnosno, anketiranje po kućama. Velike firme uposle male ljude da zvone po vratima. Neke male ljude koji su u prošlom životu bili dobri, zapadne da nazivaju telefonom. To je svakako zgodnije kad vani pada kiša. U principu bi trebalo imati strpljenja za anketare. U njima vidjeti ljude koji preživljavaju, a ne napasnike i dosadnjakoviće. Isto je i s inkasatorima, ali o njima mi se sad ne da pisat. Dakle, kuhate, ležite, gledate film, svađate se i zvoni vam telefon. - Zašto me zovu? - pomišljate - Zašto ja nikoga ne gnjavim? - Narvozno podižete slušalicu. - Dobar dan, trebala bih gospođu Playeru Playera´s. - Po zvonolikoj intonaciji, vi slutite. - Da li imate minutu vremena? - Tijesto kipi, na vaš se kauč baca netko drugi, promakla vam scena u kojoj će joj strgnuti košulju, zaboravili ste čime ste ga htjeli dokrajčiti. Ali, vi ste u suštini dragi i tolerantni, pa ćete reći; Imam. Minutu. Recite, molim. Tada vam se ona predstavlja i pita vas sve ono što ju se ne tiče. Ponekad kažem; Nemam. Oprostite. Baš sam na izlazu. Dragi me ukori. Mislim da ne zato što je u suštini draži i tolerantniji od mene. Možda zato što do šest kad ja dolazim doma, stigne posvrbiti svaki centimetar. Jučer mi zvonilo na vrata. Oko sedam. Dragi je otvorio i pripustio gospođu u zrelim godinama. Uveo ju u boravak i upoznao me s njom. Da bih vidjela koliko je velik. Gospođa je sjela ogledavajuć se po sobi. - Baš vam je lijepa efenbahija. To je prava? Jako zgodan raspored. Evo, da pripremim vaš listić. Jel bi mogla dobiti čašu vode? - Dragi je rekao "naravno" i utočio joj ledeni čaj. "Oprostite, ne pijem sokove. Šećer, znate" - nasmiješila se. I ja sam se nasmiješila. Zlo jedno. - Možemo početi? - pitala me. - Možete početi? - upitah ga. Ošinuo me pogledom. - Recite, molim, godinu i mjesto vašeg rođenja te spol. Pobjego mi izdajnički kikot. Dragi češka lakat kao i uvijek kad je zatečen. - Oprostite, ja to automatski. Muško, naravno. - Da. - on će suzdržano. - Recite, molim, da li ovoga časa u hladnjaku imate "Margo"? - Imam - - Koje vrste? - - Mamaaaa! Di su mi štitnici? - uletava. - Kako je slatka... - anđelina ju zblenuto gleda - Ja sam teta Duška... - pruža joj ruku. - To je vaša? - obraća se mojem dragom koji je malo odlutao. - Je, tvoja je dušo, reci teti. - prenem ga, svjesna da mi nakon ovoga ne gine pokora. - Znaš ti kaj? - zagrmi moj dragi - Ak se misliš za...bavat, odi u drugu sobu! - - Mama, daj mi nađi štitnike - mala se nikad ne da smesti. Teti Duški je nakratko splasnuo entuzijazam. - Neću ja vas dugo zadržavati. - rekla je skromno. A onda je opet živnula. - Jel mogu skinuti jaknu? - Zaustila sam pa sam se predomislila. Cccccc...playera, playera... Otišla je malo prije devet. Dragi nije bio jako ljut jer je imao neke planove samnom. - Eto vidiš - rekao je - to nije svaki dan. Sad jedno vrijeme ne budem otvarao. Zvučao je uvjerljivo.

- 20:42 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.12.2006.

Od svega i KIWI-CLUB

Razumjeli vi pjesnika iz posta dolje ili ne, vaši odgovori brojem i slovom ponoviše A. da može sve što hoće osim umrijeti bilo kojim svojim dijelom od važnosti. Možda će nas opet zbunjivati. Oprosti U ime što morate baš sve znati :) Onda sam htjela napisati da je Ana jučer bila na jednoj samo tako izazvanoj fešti i da je plesala i pjevala do jutra jer je nepravdu osjetiti bolje nego nepravdu stvoriti, kako reče njen predak Ciceron. A sve to jer je vrijeme za red smijeha na ovim stranicama. Moram se očitovati o iluziji mojeg dragog prijatelja KIWIA. U tom sam pogledu krajnje nerazumna. Naime, uzeo si je za dopustivo da šmugne i da se toga drži. Neće mi povjerovati ništa drugo pa bih mu poručila: Jako mi nedostaješ i nadam se da ćeš se uskoro vratiti.

- 12:28 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 09.12.2006.

Odgovor na pismo prijateljici Rusalki i pismo meni i pismo vama

- 07:58 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 05.12.2006.

Dragi moji,

- 19:41 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.12.2006.

Aieee, morena!

- 08:50 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 21.11.2006.

Playera se veseli :)

KANARSKO OTOČJE Put putujem...mislim na vas... TENERIFE Čekate me? Dragi prijatelji, vraćam se početkom prosinca. Malo je vjerojatno da ću vam se moći odnekud javiti jer ne nosim lap...možda kakav ciber-cafe :) Znam da ćete mi faliti. Stvarno sam vas zavoljela kroz ovo vrijeme... Čuvajte mi se i do viđenja...

- 13:04 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 18.11.2006.

Visoki jablani

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi; od gromora njina glasa šuma i more se budi, a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire i bune, i prodiru u vis, u etire. Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji. Oni imaju snagu vjere što živi u smaku i vrelo svjetlosti što tinja u mraku i sunce u oblaku... Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica, oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica, za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, rođena u plaču, sazrela u muku. Njina muška desna neprestano zida dvore čovječanstva. Dom Prometeida! I gdje tinja savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaška četa za slobodu prava. Ali u samoći njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje, kao vršak divnih, zelenih jablana, režući do munje vedri obzor dana. Tako, uistinu, do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti; nagnuti u ponor, nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda. Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu; što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu. Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde! Tin Ujević • ...........nismo i nećemo zaboraviti........ (katrida 18.11.2006. 08:47) • Lijepo, playera, jako volim Ujevića... (majstorica s mora 18.11.2006. 10:27) • Da li je patnja varka nužnosti za rast, što kada je rastu neumitan i vječan kraj, kada može eventualno rasti samo u nekome drugome, što kada vrijeme pokaže da su prevarili, prodali i zaboravili, baš ti koji su se u prsa busali, za gordo srce držali i u vječnu vjernost kleli, što kada dan pokaže sve strahote noći, što kada i onda kada čvrsto zatvoriš oči ne možeš sakriti tugu, kada ne možeš glas pustiti, a suza više nema, koga da pitam u što je otišla njihova mladost i je li trebala uopće otići, kome da vjerujem, kada me stalno lažu, što da mislim, kada nitko ne želi da mislim, ja redoviti poklonik, neznanih, bez reflektora lažne svijesti i nečiste savjesti, što da mislim, ili da samo nemoćno plačem? (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 18.11.2006. 13:10) • da se nikad ne ponovi... (blog bijesne domaćice 18.11.2006. 13:15) • kolone ljudi prolaze malo dalje od moje kuce, helikopter htv vrti se iznad moje kuce i snima vodotoranj, na tv-u uzivo prijenos hodocasca u vukovaru, koliko samo ljudi je doslo podrzat nas vukovarce i zajedno se se snama prisjetit i odat pocast svim palima za nasu domovinu !!! svaka cast svima i tebi draga moja profesorice !!!! Prelijepa pjesma !!!! Obozavam te!!!!! pusa (mislim.bloger.hr 18.11.2006. 13:38) • ne ponovilo se ni u mislima.. (dipl. kucanica 18.11.2006. 13:49) • Nakon svega, rijeći su suvišne...ostaju samo suze i upaljene svijeće... (Suncokreta2 18.11.2006. 15:20) • nikad se ne ponovilo.. (hot mama 18.11.2006. 15:51) • pozdrav neka vjetar odnese u krošnje jablanove... (Nešto za laku noć 18.11.2006. 18:29)

- 05:41 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 15.11.2006.

U životu, između ostalog

Kažu mi da sam koji put nabrijana. - Gospodičnica, jel bi se vi meni hteli dignuti? (žarki ruž, natapirana, rumena ko zgužvani škarnicl) - Gospođo, baš vas nekaj gledam kroz prozor. Tak ste trčali da vam zavidim. Ste sigurni da hoćete da vam se dignem? - Je, ja bi vas prosila. Boli me noga. Bute se digli? - Ne bum. - Ne bute? - Psssst… Nemojte nikom reć… - Blagajna dva, izvolite!!! (zuk…zuk…provuc…) - Trebate vrećicu? - Ne, hvala. - Veću ili manju? - Ne trebam, hvala. - Ne trebate vrećicu? - NE TREBAM VREĆICU!!! (tupavo uvrijeđen pogled) - Pa samo vas pitam... - U redu je. - To je 74 kune i dvadesetšest lipa. Nemate sitnog? - Nemam. - Jel bi htjeli otići na blagajnu jedan? Milkaaa, daj uzmi gospođu! Blagajna jedan. Milka nije oduševljena: - Joooj. Ni ja vam nemam sitno…. (tupavo nezainteresiran pogled) - Jel bi htjeli otići na blagajnu tri? Jadrankaaa, daj uzmi gospođu! - Nejdem kod Jadranke, kužite? Odite vi kod Jadranke pa mi se vratite, jel može? (jezikom vlaži brk, značajno pogledavajuć kolegicu) - Tko je naručio pizzu? - Ja. Ali sam naručila malu, sa sirom… - Auuu…oprostite…uf, šta sad? Jel problem? - Nije, osim kaj sam alergična na gljive. - Aaaaaa…. Stoji nad menom i pizzom. Ima zmazane nokte pa želim da ode. - Dobro. Naplatite. - Joooj, hvala vam. Oprostite. Dok čeprkam i vadim gljive, iščeprkam crnu, kovrčavu dlaku. - Halo, ekipa, naručila sam sa sirom, a dobila maštovitu. - Evo, ja došo po pizzu. Gdje je dlaka? - Tu je. - A to?! - Šta je premala? - Hm. Evo vam, gospođo, novac. Ne budem je vraćao. Samo ću im reć. - Šta? - Pa…šta hoćete da im kažem? - Da zaposle nekog svjetlijeg. - I, kakav je u školi? - Zafrkava se. - Pa ocjene su ok. - Da, ali se zafrkava. - Koga zafrkava? Profesore? - Ne. - Remeti sat? - Ne. - Onda je ok. To ga ja učim. - Nije dovoljno pažljiv. Uvijek im govorim da je Lincoln u njihovim godinama bio najbolji đak u školi. - A jel znate da je u vašim godinama bio predsjednik? - Gospodična, ja vas gledam i ja bi vas oženil. - Fino. Svejedno nemrete dobit veći kredit. - A jel vas mogu oženit? - Ne. Već me jesu. - A kavica? Čujte, ja jesam star, ali sam jako vitalan. (širok osmijeh, zlatan zub) - To vam je od češnjaka. - Kak ste pogodili…(zaljubljeno) / - Ček..ček…di ćeš? A red? - Samo da pogledam što piše na vratima. - Daaaaaa. Već ih je troje tak ušlo. (stao ispred mene) - Šta vam je?? Pustite ženu da prođe. Okrenem se. (crveni ruž, natapirana, zgužvana, noga u povoju) - Hvala. – rekoh joj. - Oprostite, mislim da mi je prijepodne iz novčanika ispala slika. - Žao mi je gospođo, kud bi došli kad bi skupljali takve stvari. - Samo malo! Stanite! – netko me zove - Evo slike. Milka se smješka ispod brkova. - Znam ja kako je to važno. A preslatki su vam… - Hvala. – rekoh joj. - Znaš da nisam mogao zapalit auto? - Popodne? - Da. Za poludit. I onda mi je stao neki dostavljač pizze. - Ma da! - Na motoru. - I? - Izvadio frajer kleme, zaustavili još nekog tipa i…evo me doma. - Čekaj, otkud dostavljaču kleme? Šta nije bio s motorom? - Je. Ali je i automehaničar pa ih je imao uz sebe. - Iz koje ono pizzerije dostavlja? - Mama, pobijedili smo na natječaju za najbolji razred! Sutra će nam doći iz “Dobro jutro Hrvatska”! - Ma, super! Bravo! Bila sam oduševljena. To je krasno. Kakav poticaj djeci! - Razrednica je rekla da nam je to nagrada jer se nismo zafrkavali ko bekači. Zaljubljenog dedeka još nisam srela. Kad ga sretnem, reći ću mu da je on moj drugi izbor. Tek toliko. Da ga razveselim. - 17:58 - Komentari (35) - Isprintaj - # • eto vidis kako je svijet mali. pozdrav! (hot mama 15.11.2006. 20:17) • nasmijala sam se ko kak već dugo nisam :)) al sam i ogladnila :)) ja bi pizzu :)) svejedno ne znam baš dal bih jednu iz pizzerije :)) buhaha mah mah :))) (Danielaland 15.11.2006. 20:17) • e bas si me nasmijala.. legendo :-))))) (dipl. kucanica 15.11.2006. 20:20) • izmamila si mi osmijeh na lice.... (horsy 15.11.2006. 20:42) • dobro si nabrijana, šta je je. podsjeća na nekog :D (Athena Air 15.11.2006. 21:22) • evo i mene nakon dugo vremena :::))) smjeh,grlim te i kissam:)) pozdrave ti šalje jopač::)) (hapy 15.11.2006. 22:07) • Naročito mi se dopala ona koja vlaži brk...u tvojoj kući nije nikad dosadno (samo nemoj reći da si drugačija privatno)...ozbiljno, kad sam loše volje kod tebe i zmajke dođem da se nasmijem, kod miška da vidim Loricu, kod rusalke da maštam, kod kore po savjet, kod kantride da se razveselim, kod lucije po književnu kritiku, a kod armina opet da maštam itd, itd... (majstorica s mora 15.11.2006. 23:38) • Short cuts: ))) Ja bih sada ove male djeliće, međusobno isprepletane događaje povezala u stilu «nađi par». Nasmijala si me, pozdrav: ))) (stereokemija 16.11.2006. 00:17) • Hahahahaha ... da brčići, pa kud baš sad pizza, vidi koja je ura. (ljelja 16.11.2006. 03:45) • hehehe e bas sam se od srca nasmijao i to ujutro prije 7 sati. Nadam se da ce mi cjeli danasnji dan zahvaljujuci tebi biti veseo :)))) (kenguur 16.11.2006. 06:52) • odlično, razveselila si već ionako raspoloženu Veru! Hvala! (VERIN BLOG 16.11.2006. 08:37) • lol.. ali i strasno... lol (Dust Warrior 16.11.2006. 09:08) • :-))) ova s klemama i dostavljačem pizza mi zakon. pokušavam zamisliti scenu i blesavo se smijem u ekran :-)) dok me malo ova s lincolnom malo zastrašila, jer nekoć bijah jako dobar u školi, a sad sam jako daleko od predsjednika :-((( živila (djuro 16.11.2006. 09:49) • FORA PRICA,BAS ME RAZVESELILA... (Jana 16.11.2006. 09:57) • Hahaha,eto kako život piše priče,sve se isprepliće. :)) (slatko grko i obratno 16.11.2006. 10:03) • Hehe. Širok osmijeh ostavljam. Zlatan zub nek ostane starom šarmeru... Srdačan pozdrav! (Pjesma o jednoj mladosti 16.11.2006. 11:48) • Uh, kako dobro, očistila sam si svu nervozu kroz smijeh.. (zmajka 16.11.2006. 11:59) • naravno da si nabrijana, a korekcije nam same dođu da nas podsvjete da svijet ipak nije crnobijel....već me elly nasmijala, sad i ti.. (Irida 16.11.2006. 19:10) • "Iz koje ono pizzerije dostavlja?" Život, priča i ti - Zajedno u "Kraljevstvu sna"! Uz pozdrav Sretno (poeta 16.11.2006. 21:28) • Fakat si zahtjevna :) Ti bi pravednost i korektnost, neki red i smisao, ali ne ide to tako :) Tu i tamo netko će ti pokloniti ljubav, u već nekom obliku, a sve je ostalo tako i nikako, vrijedi malo ili nimalo, ali što ćeš, ponekada nas i mrvice vesele :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 16.11.2006. 22:26) • Stvarno zabavno! I tako istinito! :))))) Laku noć želim :))) (aquaria 16.11.2006. 22:31) • prijo, kopirala san ti post u wordu popodne u uredu jer sam imala toliko vremena da sam ga mogla upotrijebiti u više navrata po par sekundi. Post je ostao u kompjuteru jer sam imala posla bez prestanka. Tako sam ga pročitala tek doma. komentar? - to sve si ti- i vesela i domišljata i uvjerljiva.. i ništa ti ne promakne pa čak ni prodavačicin brk. (carla_bruni 16.11.2006. 22:35) • Triba tako, sve iritantne situacije umaskirat u komične. Tako je lakše...Pozdrav Tesli od Njofre i Šime:-)) (Suncokreta2 16.11.2006. 23:14) • No, vidiš, nikad ne znaš kako će kolo krenuti. Zato uvijek treba sa dobrotom pristupati ljudima. To i sebi govorim često, ali počesto znam reagirati..pa u najmanju ruku neprimjereno. A onda se, gotovo uvijek, poslije, postidim. (ledena 17.11.2006. 09:35) • nabrijana???? pa tak i treba!! Bu došao dedek valjda! pozdrav (brunhilda 17.11.2006. 11:52) • MAJSTORICE!!! svaka čast :)))) pozdrav (uime-maja 17.11.2006. 14:09) • citam tvoje tekstove i nekoliko puta, ne bi htjela ostavljati nesuvisle komentare, ne bih ti htjela laskati, ali zasluzujes svako laskanje, bas si "majstorica" price // pozdrav :)))))) (zaya 17.11.2006. 15:56) • Ovaj post ti je fenomenalan!!!! Treba znati saobraćati s ljudima, jer, nikad ne znaš. A dedeka kad sretneš, javi nam... Pozdrav :))) (blog bijesne domaćice 17.11.2006. 16:15) • P.s. Haj! Stalno se pitam što lijevo gore - Radi ona "zaigrana" šoljica kave...? Vjerovatno, miomiriše...! (poeta 17.11.2006. 17:48) • Dakle, ti si stvarno genijalna, cijeli dan sam u klincu, a onda pročitam tvoj komentar i smijem se, kako nisam, ne sjećam se, od kad sam čitala Metastaze (iako tema nije smješna ali neke opaske su užasno duhovite) ili od tvog zadnjeg posta... (majstorica s mora 17.11.2006. 18:53) • ......tako je malo potrebno "da bude drugačije" i da izazove radostan osmijeh........pozdravić.... (katrida 17.11.2006. 19:06) • Da sam barem ja tako nabrijana (iako ne mislim da je to loše)....barem ne bi gotovo uvijek ja popušila, i ispala zadnja glupača. Dobro je da si takva. Pozdrav! ;) (hannah 2 17.11.2006. 19:13) • Prvi put kod tebe, pa malo čitam, pa gledam... jesu li ovo istinite priče, ili hrpa viceva, ili oboje...:-)) (Nešto za laku noć 17.11.2006. 19:56) • psst. ugodan vikendić buhaha (Danielaland 17.11.2006. 20:01) • sretnaaaaaaaaaaaaa subotaaaaaaaaaaaaaaaaa buhahahah p.s. pa nema veze s duhovima, ali može imati hehehe (Danielaland 18.11.2006. 00:30)

- 17:58 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.11.2006.

Bez naslova

Zimska je večer risala svjetove po prozorima, a mokru bi cestu povremeno ozvučili kotači automobila. Lana je pustila tihu glazbu. Miris šumskog voća obujmi njezino lice, dok je usnama prinosila šalicu čaja. Za potpun ugođaj, ona jastučićima popuni praznine u naslonjaču. Na tren se oćuti kao malena djevojčica kojoj je dano obećanje, tek da bi se prigušila plima očekivanja. Lana prođe rukom kroz kosu. "Tako si dosadno bezazlena" - obrecnuo se jednom čovjek kojeg je voljela. Niti je on bio prvi koji je bacio kamen na sanjara, niti se Lana bojala samoće. Samo je ponekad razmišljala o njoj...onda kad bi osama bivala gušćom i nepropusnijom za njene knjige, snove i prijatelje. Jedna se misao vrtjela oko Lane poput mušice, dok nije prerasla u potrebu bez koje se osjećala nepotpunom. Željela je dijete. Voljela je ona majušna, bespomoćna stvorenja koja od nježnosti sklapaju oči...one dvokorak pustolove koji se čude svojem odrazu u ogledalu...one velike-male ljude u potrazi za istinom. Željela je postati majka. Imati uz sebe biće u koje bi utkala dio svoje duše, biće čiji su darovi bespovratni. Lana je upoznala Andreja. Bio je ljepuškast, povučen mladić, uvijek nekako zamišljen, poput nje. Kad se jednom vraćala kući, on joj se pridružio. Razgovor im je godio pa su sjeli na obližnju klupu. Idućeg dana je Andrej pozvonio na njezina vrata s dvjema kartama za kino...i tako je Lana zavoljela njihova druženja. Nije bilo žudnje i nestrpljivosti...oni su se razumjeli. Kad je liječnik označio malo, pulsirajuće mjesto na ekranu, Lanu je uhvatila panika. To je bila reakcija na koju nije računala prije samo pola godine kad je razmišljala o majčinstvu. Onda ju je preplavila milina...miljama daleko od ordinacije, svih i nje same. Vozeći se tramvajem kući, pokušala se smiriti promatrajući živost gradskih ulica. Dočekala je svoju stanicu i sišla. Jedna je žena u tramvaj unosila dječja kolica. Prije nego su se vrata zatvorila, Lana je uhvatila osmijeh malenog dječačića pahuljaste kose. Osmijeh je bio sjajan od zadovoljstva kojeg može ponuditi jedna duda. U tom je času postala svjesna da je vrijeme u kojem je donijela svoju odluku već iza nje. Nije zamišljala razgovor s Andrejom. Ne zato jer mu nije pridavala značaj...jednostavno nije bila vođena željom da mijenja njegovu odluku, ma kakva ona bila. Andrej ju nije zagrlio. Nije poskočio od radosti, uzeo je u svoje naručje i zaprosio je. Nije ju pitao kako se osjeća niti poželio na nju položiti dlanove. Ta nada, to iznenadno očekivanje koje je obuzelo Lanu, otkidalo se od nje sa svakim novim, neizravnim pogledom koji bi joj uputio. Andrej je otputovao. Mjeseci koji su uslijedili, bili su mjeseci u kojima je Lana vojevala svoje bitke. Njezini dragi ljudi su pružali podršku ali nitko nije mogao shvatiti dokle joj sežu razmišljanja. U svojem domu, Lana bi oko oblog tijela, jastučićima popunila praznine u naslonjaču i milovala svoje djetešce. Pričala mu je kako zamišlja njegove nemirne ručice i njegove oči dok joj od ganuća ne bi potekla suza ili bi se glasno nasmijala kad bi joj dijete odgovorilo pokretom. U osmom mjesecu trudnoće, liječnik je Lani preporučio bolovanje. Dok je nosila doznake, u obližnjem je izlogu ugledala dječju dekicu duginih boja. Iskoračila je na kolnik. Pri punoj brzini, na nju je naletio motocikl. / Andrej je dugim, teškim korakom prišao Laninoj obitelji. Sjedili su u uskom bolničkom hodniku, pogleda uprtog u sivi linoleum. Iz njega se širio zadah dezinfekcijskog sredstva. Andrej je već nekoliko tjedana bio u Zagrebu. Pomagao je Lani postaviti stolić za previjanje, nove zavjese... Lana bi skuhala ručak pa su razgovarali kao dvoje starih prijatelja koji se prerijetko sastaju ali se nose u duši, dodijeljeni jedno drugome negdje izvan prostora i vremena. Lanina sestra ispruži ruku i Andrej sjedne pokraj nje. - Mogu li je vidjeti? - Lanina sestra odmahnu glavom. Neki je liječnik prolazio hodnikom i Lanina ga majka brzo uhvati za nadlakticu. - Ne znam gospođo...- Podrhtavala je cijelim tijelom. Otac je okrenu prema sebi i zagleda se u njezine oči, iza mutnog pogleda, duboko...dokle su sezale uspomene. - Izvukla se...Dobro je...Tiho budi... - / Lanina je podsvijest otvarala ladice sjećanja i živjela događaje. Kroz tu šetnju oblacima provlačila se tjeskoba zbog koje su Lanini koraci propadali težinom obuće od olova. Nije se mogla izuti. Tada joj njezin um nagovijesti buđenje, kroz sliku pahuljastog dječačića mokrog osmijeha, netom prije no što su se zatvorila vrata tramvaja i otvorile Lanine oči. Tako bolnička stvarnost nije preduhitrila Laninu prvu pomisao, bol i uzetost nisu preuzeli brigu, lijekovi nisu usporili otkucaje bila. Lanina se uznemirenost oglasila zlokobnim zapomaganjem aparata. Idućeg je jutra mlada liječnica primakla stolicu do Laninog kreveta. Lana ju je pratila pogledom, lijenim od analgetika i sedativa. Uočila je zaležanu kosu i blijedu put, pokušavajući se sabrati kroz banalne detalje. Liječnica ju nježno obuhvati pogledom. - Lana, neću vas zamarati govoreći vam o povredama koje ste zadobili. Više niste u životnoj opasnosti. - Liječnica zastane. Molećiv pogled koji ju je dočekao, sada je bio tvrd i uporan poput tuge bez suza. - Rodili ste djevojčicu... - Lana osjeti kako joj grašci znoja vlaže kosu i odjeću. Grčevito je stezala zategnutu plahtu, u stotinkama nepodnošljivih sekundi. - Dijete je u kritičnom stanju. Ipak, imamo razloga vjerovati u njezine šanse. Moramo čekati.- Lana osjeti neopisivo olakšanje i euforiju. Ona je na svijet donijela djevojčicu koja je živjela, od nje udaljena svega nekoliko stopa! Djevojčicu dovoljno snažnu da svojom pobjedom iskupi sav ovaj užas. Onda Lanu obuzme jeza koja počme militi njezinim tijelom, od vrha tjemena i ona stane zdušno moliti i ponizno se utjecati svim svojim bićem. U toku noći, Lana začuje zbivanje po hodnicima. Kroz poluotvorena vrata ugleda užurbane, bijele prilike i do nje dopru odriješiti glasovi. Liječnik je opazi krajičkom oka i žustro pritvori vrata. Panika je pokrenula Lanino tijelo i ona sruši metalni stalak s kojega je tekla infuzija. - Sestro! - zavapi glasno. Omanja se, postarija sestra, poput kakva anđela nađe uz nju. - Gospođo, draga gospođo, nije vaša beba! Vaša je curica dobro. Eno je, spava kao janješce. - / Kad ju je Lana prvi put uzela u ruke, malena se strpljivo prepustila majčinom ushićenju. Zadovoljno je okretala glavicu, a Lana ju je milovala nježnim poljupcima, mirisala joj kosicu i meku put. Sestra Anđeo dogura bolnička kolica i spretno posjedne Lanu s djetetom. Uspuhano ih je odvezla do ostakljenog zida pa je s osmjehom nešto prišapnula Lani. S druge se strane nagurala obitelj. Smiju se i suze poneseni trenutkom, a Andrej, ganut, malo po strani, sve da će nešto zaustiti. Lana se osjeti dovoljno snažnom da konačno odahne...dok je zimska večer risala svjetove po prozorima. naslikala Rusalka izronila iz jezera darivanja - 18:56 - Komentari (27) - Isprintaj - # • majka i dijete zasluzeno su cjelina jedne njeznosti, svaki put kad majka zagrli djete s zanosnim osmjehom ono joj uzvraca, na obraze mu majka utiskuje poljupce i smjese se iskonski isprepleteni u jednom bicu u uzajamnoj potrebi: postaju trenutak u vjecnom sjecanju: tako u tim prvim poljpcima ulaze zajedno u dragocjeno sjecanje: prekrasnu si pricu ispricala (joj stalno se ponavljam, ali kad te je nemoguce drugacije komentirati) poz.:) (zaya 12.11.2006. 22:01) • Tužna priča sa sretnim krajem..znaš, rekla sam i svom dragom, njega bih mogla izgubiti, ali djecu...ne bih podnijela. nikada i nikako... (ledena 12.11.2006. 23:38) • Hvala na sretnom završetku! :)))))) (aquaria 12.11.2006. 23:40) • Predobra prića, bila sam uvjerena da će tužno završit. Triba znat ljude iznenadit. Svaka čast.:-)) (Suncokreta2 13.11.2006. 00:05) • napokon priča s sretnim krajem :)) Draga moja hvala ti na podršci :)) iskreno :)) Hg (Danielaland 13.11.2006. 02:07) • s užitkom sam pročitala ovu priču...želja ju je dozvala i želja ih je obje održala, a željom obgrljen život i Nebo čuva...na tren sam se pobojala da ne sklizneš u sentimentalnost u svojem kazivanju, ali vješto si izbjegla tu zamku...........dobro ti jutro! (Irida 13.11.2006. 08:57) • htio bih nešto napisati, ali osjećam da je svaka rič suvišna. pa ti onda ostavljam samo pozdrav. živila (djuro 13.11.2006. 09:57) • ........obožavam sretne krajeve.......dobar ti dan pleyera..... (katrida 13.11.2006. 10:16) • Sinoć sam još pročitala priču ali nisam imala snage pisati, dirnula me je, ti si majstor u tome, ili nas rastužiš ili nasmiješ do suza...kad smo kod toga, jel' ti palo na pamet da neku od priča probaš objaviti%question% (majstorica s mora 13.11.2006. 10:18) • Krasno pišeš, a i maštaš... (majčica 13.11.2006. 11:39) • odsutjet cu svoj komentar.. mozda kasnije.. (dipl. kucanica 13.11.2006. 13:15) • koja prica!!!! kao sto je netko prije mene komenteria, hvala na sretnom zavrsetku. Super pises! (hot mama 13.11.2006. 16:37) • na pola priče sam skoro odlučila pročitati kraj...za svaki slučaj..:)....hvala Bogu na sretnim završecima..:) (pitalica7 13.11.2006. 17:46) • evo i ja izranjam ... i tvoju priču, uživajući, čitam sva miriše po bezazlenosti i paperju s glavice novorođenčeta... preko trnja do sreće no, često ovakve priče završe samo na trnju upravo stoga su tako lijepe ružičaste latice što se krune, s te tvoje priče P.S. uvijek bih radije bila "bezazleno dosadna" nego interesantno promućurna (Rusalka 13.11.2006. 19:01) • dugo se nisam ovako ježila čitajući priču :))) svaka čast. znaš zalijepiti moje oči i pozornost na ekranu...do samog kraja... pozdrav (uime-maja 13.11.2006. 19:15) • Ne znam da li si bolja u postovima ili komentarima, uvijek uspiješ samu sebe nadmašiti... (majstorica s mora 13.11.2006. 19:33) • Što misliti nakon ovakvih priča. Jesmo li uistinu tako krhki, ovisi li naš život uistinu toliko o samo jednom trenutku. Treba li hrabro kročiti naprijed, kada nitko ne može znati što nas iza ugla čeka ili se to netko s nama malo igra, potpuni slučaj, slagalica prostora, vremena i naše pozicije u njima, srce koje samo svoje putove ima, razum što se trudi razumjeti i ono nemoguće, do nivoa samoobrane fantazijom, vjerom, nadom, ludilom, kada nema druge, podsvijest koja vrijedno bilježi svaki detalj oko nas, a opet pogriješi, da li možda namjerno, geni kao blagoslov ili prokletstvo davne prošlosti, ili neki kreator koji nas je kao jedinke učinio potpuno nebitnima, jer njegovi zakoni vrijede na puno širem planu, ma koliko se to nama ne sviđalo i ma koliko nas uvjeravali da postoji dobar plan za svakoga od nas. Pusa za sretan kraj :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 13.11.2006. 19:57) • Haj! Tvoja razigranost - Leti ka Bodenseeu! (poeta 13.11.2006. 21:37) • Imam kolegicu, koja se radila sa mnom, sad se doselila nekoliko kuća dalje od mene. Ima trideset pet godina, živi sama, nikad nije imala dečka (koliko ja znam), ni ne pokazuje želju da s nekim živi. Nikad nisam razgovarala s njom o tome, jer da je željela razgovarati to bi pokazala. Radi, ima solidnu plaću, kupila si je malu kućicu, namjestila je...No mislim da to nije život. Poštujem njenu odluku, jer iza nje možda stoji neko razočaranje. Često se pokušavam zamisliti u njenoj koži - i ne ide mi. Dijete je najveći izazov u životu, imam jedno i puna ju je kuća, kad je nema sve je prazno, mirno i pusto, sve je na svom mjestu i preuredno. Sačuvaj me bože kad je tako. Pozdrav :))) (blog bijesne domaćice 13.11.2006. 22:41) • ...Ah. (carla_bruni 14.11.2006. 07:59) • Lijepo, napeto i sretnog kraja. Puno ti pozdrava. (VOLJETI LJUDE 14.11.2006. 08:20) • Lijepa priča...čak su mi i male suze potekle (u napetom dijelu) i sva sreća da je dobro završilo. Lijep pozdrav! ;) (hannah 2 14.11.2006. 10:49) • Vidiš kako sam ja u tebi odmah vidjela spisateljicu... (majstorica s mora 14.11.2006. 14:05) • Uf.. (ZG dnevnik 14.11.2006. 17:43) • U slavu života! (Imaš moć , rekla sam ti...Smijem li se ponavljati? Ponesu me tvoje riječi i ja ponesem njih. A zapravo, zaustaviš me, smiriš, usred kaosa.) Poljubac za laku noć. (zmajka 14.11.2006. 20:22) • Uh, odahnula sam na kraju...mada sam čitajući bila i pomislila, o ne, samo ne.... Topla priča, baš prija uz šalicu toplog čaja!: )))...a, i da ti šapnem: moj biološki sat kaže tika- taka...ali, tražim svoga Andreja!: )))šaljem ti jedan virtueni zagrljaj!: ))) (stereokemija 15.11.2006. 06:05) • S kakvim sam strahom čitala ovu tvoju priču...stalno sam se brinula kako će završiti, a kad ju je motocikl pogodio i mene je zaboljelo. Jako dobro ispričano. Skoro pa predobro :)) (Trill 15.11.2006. 11:08)

- 18:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #

petak, 10.11.2006.

Rdeča pesa

Još uvijek nije klinički potkrijepljeno postojanje muškog mjesečnog sindroma. Ukoliko je muškarac zdrav, ista se pojavnost javlja ciklički, svakih 25 dana, traje otprilike 2 do 3 dana i završava kao krajnja manifestacija. Ako je muškarac pretjerano bio izložen određenim vanjskim i unutarnjim čimbenicima, primjerice, alergeni izvan i unutar staništa, pad imuniteta, poslovne i seksualne frustracije, opsesivno-paranoidna štedljivost i tsl., sindrom se može javiti više puta u toku mjeseca. MMS prate devijacije u ponašanju. Jedinka je razdražljiva i netolerantna s određenim simptomima manične depresije i bipolariteta. Indikacije nastupaju večer prije početka prvoga dana MMS-a, ili na dan, nakon buđenja. Večer prije, muškarac se povlači u sebe bez zanimanja da se povuče u vas. Mimika je bezizražajna, reakcije na poticaj zanemarive. Jutarnje indikacije – neprijateljsko ponašanje, proljev blage do umjereno teške naravi. Dnevne – nervoza, glavobolja. Osoba je u svakom trenutku spremna verbalno zaskočiti. Primjer MMS-a se navodi u stručnoj literaturi pri Slovenskoj akademiji znanosti, pod pojmom Rdeča pesa (ponegdje ga se može naći i pod Playera´s r.p.): "Četveročlana obitelj je okupljena za stolom. Muškarac (A) koji pati od sindroma zauzima čelno mjesto. Izraz njegovog lica poručuje nezadovoljstvo. Žena (B) usiljeno taktizira. Mladunčad (C i D) je na oprezu. Simptomatska slika: B: Stavi si ciklu. C: Ja ne volim ciklu. D: Ni ja neću. B: Cikla je zdrava. (Kod muškarca se javlja nemir i potreba za govorom) A: Ne moraju jesti ak neće. (Muškarac svjesno potiče hipertenziju u žene) A: Kak to jedeš C? Ne trpaj u sebe. (Netrpeljivi ton ciljano djeluje na ženin instinkt) B: Zakaj si ti danas tak živčan? A: Jer ih moram nečemu naučit!!! B: Ne kužim. Daj mi pojasni. (Mladunče D poseže za ciklom i prosipa je po stoljnjaku) D: Ups! A: Naravno D!!!! Šlampava si za poludit!!!! B: No, dobro, nije strašno, to se moglo dogodit… A: Nije se moglo dogodit!!!! Nije se smjelo dogodit!!! To se NE događa!!!! Ja već tjedan dana ne mogu naći košulju!!!! Kad si zadnji put nazvala moju mamu???!!! Ko mi je danas uzel iz novčanika 50 kuna???!!! Kak se ti to ponašaš???!!! Zašto me vrijeđaš???!!!" Iz djelomično prenesenog primjera muškog mjesečnog sindroma, možemo uočiti da kod osobe u akutnom stanju dolazi do promjena biokemijskih aktivnosti u mozgu. Terapija obuhvaća općenite mjere ignoriranja, a prekid terapije se preporuča uz postupno smanjivanje doze. Napomena: Zabilježeno u kratkotrajnim ispitivanjima odraslih adolescenata. - 20:14 - Komentari (32) - Isprintaj - # • buhaha ovo je sjajno napisano stara moja :)) srećom pa se ja nećem udavaat buhahah pusava (Danielaland 10.11.2006. 21:17) • kad prije, ja tek sad stigla..... (hapy 10.11.2006. 21:28) • kliničke studije koje sam obavljao pokazuju da se došlo do velikih rezultata primjenjujući nekoliko metoda. 1) povećani unos jajčanim bjelančevinama povezanih polimeriziranih ugljikohidrata s velikim dodatkom dimera glukoze i fruktoze, sve skupa zagrijano, uz (ponekad) dodatak cinamaldehida 2) polupečene i dobropečene bjelančevine životinjskog porijekla kao glavno jelo 3) oko 80% ispitanika je imalo umanjene simptome ako bi ženka nakon konzumacije glavnog jela donijela čašu hmeljnog derivata s etanolom 4) titraji katodne cijevi te poluležeći položaj su smanjili tegobe gotovo svim ispitanicima (Sadako's apprentice 10.11.2006. 21:29) • Ja stalno tvrdim da ćemo se jednom u vrijeme punog mjeseca poubijati u kući, vjerojatno kad se poklopi s PMS i MMS sindromima...Ne znam što je gore, kad ima MMS ili kad je bolestan, lagana prehlada i već gledam negledljivu facu...odlično napisano, u tvom stilu, trebala bi izdati humoreske... (majstorica s mora 10.11.2006. 21:37) • Promjena biokemijskih aktivnosti u mozgu - ha ha, meni se čini da za to treba imati mozga...ha ha, stvarno ja vidim da tvrdnja da muški imaju MMS - ima temelja. Ja stalno to tupim mom dragom, a on se smije. Ali dok smo mi priznale da imamo PMS i objašnjavamo, svaka na svom primjeru - kako se manifestira, oni to na žalost nikad neće priznati - ni uz dokaze medicinske struke. Pozdrav :))) (blog bijesne domaćice 10.11.2006. 22:42) • Grlobolja? E to moraš vidjet na Gajinom blogu! Toplo preporučam! :)) (VERIN BLOG 10.11.2006. 22:57) • A, kada se poklope PMS i MMS ???....rat svijetova??? Pozdrav i hvala na objašnjenju pojma sursum corda…uvijek volim nešto novo naučiti!: )))) pozdrav: ))) (stereokemija 10.11.2006. 23:52) • ma priznaj da nas samo plasis, nije valjda istinu to bas tako?!, (joj bilo bi uzasno!!), ja u ovom casu plovim u oblacima pa misli da si ti to malo pretjerala, ma sigurno nije tako strasno (ne mogu vjerovati da bi moj dragi ikad mogao biti takav :))))))))), ne ne vjerujem ti draga moja :) (zaya 11.11.2006. 00:08) • Nemoj me zafrkavat, sad će se imati na što izvući, a do sada sam samo ja bila u prednosti...ovulacija, pa PMS..uvijek razlozi zašto me mora maziti i paziti:D (ledena 11.11.2006. 01:33) • Da bi se alkoholicara ili ovisnika moglo lijeciti prva je faza da priznaju:" Da ja sam ovisnik! Da ja sam alkoholicar!" Tako isto ako i njih hocemo lijeciti ili bolje receno ako hocemo pomoci i njima i nama moraju prvo priznati: "Da, ja imam MMS!" Zato mislim da je to nemoguce. (Mama MIMI 11.11.2006. 07:32) • Akronim MMS se uglavnom razrješuje kao: Muški Macho Sindrom. Dakle, urednici leksikoloških priručnika moraju novelirati natuknice! (ljelja 11.11.2006. 08:30) • draga B]Playera[/B], svoju nagradu očekuj danas, poslije 18.00. svrati, a meni će biti drago, uručiti je. vratit ću se, navečer. da pročitam post. (Rusalka 11.11.2006. 09:08) • ........haha, još im samo treba i taj razlog za ljenčarenje...........pozdravić........srest će mo se iza 18.00 na rusalkinom blogu........... (katrida 11.11.2006. 09:49) • Danas su svi razdražljivi i netolerantni... Eto, zašto sam izabrao biti sam, ali ne i usamljen Ugodnu subotu i nedjelju ti želim! (misko 11.11.2006. 11:51) • Oni su stalno u mjesečnom sindromu,uđu u njega kad se rode a izađu kad umru.Ugodan vikend (slatko grko i obratno 11.11.2006. 15:57) • hahahahahahahahahahaha......... jako dobro (brunhilda 11.11.2006. 16:45) • A ja mislila da je rdeče pesa, samo crvena cikla. (sram me bilo) (majčica 11.11.2006. 17:29) • :))))))) nadam se da izvadak nije iz tvoje obitelji :)))). pozdrav (u ime... 11.11.2006. 18:07) • moram ovo mami proslijediti ;-) pozdravljam te (dipl. kucanica 11.11.2006. 19:56) • moram ovo mami proslijediti ;-) pozdravljam te (dipl. kucanica 11.11.2006. 19:56) • Samo preletavam, bolesna sam (grlo, glava i sve što slijedi) i sad imam onu istu negledljivu facu...pozdrav. (majstorica s mora 11.11.2006. 19:57) • Nije polje puno makova crveno samo po sebi, no je crveno zato što je svaki pojedini mak crven, a makova je puno, pa onda prostodušni promatrač ushićeno uživa pogledom upijajući polje, i tako propuštajući samu bit, a to je poštovani gospodin mak osobno i njegov cijeli cvijet. Vrijednoj pčelici se to ne dešava, ona uvijek uđe u samu bit stvari t.j. u pojedini cvijet, mirišljav i sladak, samo treba znati, treba htjeti i treba biti, tada je sve drugačije, iako svaki izgleda tako sličan, bome nije, a onaj tvojim osmjehom obilježen, pogotovo, sve dok je vijeka i osmjeha, od tuda med, a o mlijeku neki drugi puta :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 11.11.2006. 20:10) • A znači to se tako zove-MMS? Prosvijetlila si me. Uvijek me prosvijetliš. Mog još drži. Jel' tvog prošlo? (zmajka 11.11.2006. 20:51) • He he he, nije loše. Usput rečeno, ako se najedu cikle mogu pomisliti da su uistinu dobili mengu. No količina mora biti malo veća... Pozdrav! :))) (aquaria 11.11.2006. 22:07) • I ja u prolazu, stanje nepromijenjeno, pojačano depresivnim vremenom, to me bog kaznio, prije neki dan sam poželjela da se "razbolim" da se mogu odmoriti, čitati, rastezati se po kući, ali nisam baš htijela zaistinski biti bolesna... (majstorica s mora 12.11.2006. 10:56) • Evo mene, i baš mi je drago da sam došla na ovaj post. Možda je i u tome jedan dio odgovora na moje pitanje koje sam postavila u svom najnovijem postu...pa kad ćeš imati vremena, pokušaj mi odgovoriti. A što se tiče njih - muškaraca - bilo bi lijepo nam nam kažu kad su neraspoloženi (u tom MMS-u) da ih jednostavno ostavimo na miru. Lijep ti pozdrav! ;) (hannah 2 12.11.2006. 11:37) • Evo mene, i baš mi je drago da sam došla na ovaj post. Možda je i u tome jedan dio odgovora na moje pitanje koje sam postavila u svom najnovijem postu...pa kad ćeš imati vremena, pokušaj mi odgovoriti. A što se tiče njih - muškaraca - bilo bi lijepo nam nam kažu kad su neraspoloženi (u tom MMS-u) da ih jednostavno ostavimo na miru. Lijep ti pozdrav! ;) (hannah 2 12.11.2006. 11:38) • nice...ali i istina..metoda ignore - najučinkovitija :)) kiss i pozz (sunflower 12.11.2006. 13:32) • "opsesivno-paranoidna štedljivost" ...prvi put susrećem strućni naziv za škrtost i moram priznati da je vrlo........opisan... (Irida 12.11.2006. 13:32) • hahahahahaha hahaha jojjj e kak si dobra !!!!!! svaka cast !!!!cmok!!!! namjerno ga skrivam izmedu usklicnika ;) hehe, joj e kako sam se nasmijo, stvarno si mustra ti profesorice mala !!!! Evo dugo me nije bilo, sorry na tome, jebiga pise sve na mom blogu, jednostavno jebiga !!!! Eto ti si mi posebno falila i bas mi bed bio sto me nije bilo kod tebe na kavi, smrc !!!! Kako si mi ti? Sta ima ovako kod tebe? pozz mala !!!! (mislim.bloger.hr 12.11.2006. 17:25) • Kod mene nema ovakvih primjera, jer osobu A viđamo rijetko a kada se pojavi onda je preumorna ili prezaposlena-što bi rekli da nije zainteresirana za problematiku ostale tri osobe. (carla_bruni 12.11.2006. 18:13) • .......samo trag ostavljam........ (katrida 12.11.2006. 18:27)

- 20:14 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 07.11.2006.

Aiee, Flecha

Kraljevina Španjolska suverena je europska država, po ustavnom uređenju parlamentarna monarhija. Od 1986. godine članica je Europske Unije. Smještena na jugozapadu Europe, Španjolska zauzima veći dio Pirenejskog poluotoka. Dio je njenog teritorija i arhipelag, smješten u Atlantskom oceanu (Kanarski otoci). (Wikipedija) Jako lijepo. Biti će da i kraljevski dišu. 25. kolovoza: Tomatina, Bunol Tradicionalna tuča počinje deračinom "Rajčice, rajčice, hoćemo rajčice!". Ne bi li se opravdali pred gradskim "očevima", kažu da to nabacivanje crvenom tekućinom čine u čast gradskog zaštitnika. U Tomatina-orgiji svake godine sudjeluje 30.000 paradajza. Ukoliko ste alergični na rajčicu, u obližnjim selima se nabacuju grožđem, grožđicama i jajima. 6. srpnja: Naganjanje bikova, Pamplona Mladići u bijelom ukrašeni crvenim pojasom misle da su brži od agresivnih bikova. Bikovi ih tu i tamo nataknu na svoje rogove - čisto dovoljno pa da bude napeto za gledanje. KORIDA: Katalonija: Na zabranu koride se gleda kao na još jednu priliku da se istakne različitost od ostatka Španjolske, te je moguće da u cijeloj Kataloniji uskoro bude zabranjena ta krvava tradicija. Možemo zamisliti face neobaviještenih turista kad na pitanje gdje mogu vidjeti tu drevnu tradiciju dobiju odgovor: "Nema korida, senores, mi smo civilizirani Katalonci, a ne kastiljski barbari!" (Klik) To ja malo pred put u jednu Španjolsku koloniju, jer kad se vratim ću vas drvit s ljepotama. Čisto ravnoteže radi. Ne idem još, dakako. Tek za dva tjedna. Ali, da stavim ovaj Yin post odmah prije Yang, sve bi nam se zmešalo. DRAGI MOJI: Po vašim prvim komentarima bih rekla da se nismo dobro razumjeli. OVAJ UVOD U PUTOVANJE SAM STAVILA POD NAZIVNIK YIN, ZNAČI POD NEŠTO HLADNO, STRANO, PADAJUĆE I TAMNO (iako ne razumijem zašto su kosooki to klasificirali kao ženske značajke). UŽASNO SE GROZIM SVEGA ŠTO SAM NAVELA U POSTU... ZATO VAS MOLIM, NE HVALITE MOJE PUTOVANJE U NJIHOVU KOLONIJU (naravno, do Yang posta), VEĆ IH HAJDMO GAĐATI STRELICAMA, ONIM, ZNATE VEĆ KOJIM... (Ako je pak nekome od vas sve gore navedeno uzbudljivo i lijepo, naravno, ima pravo biti svoj) - 20:29 - Komentari (30) - Isprintaj - # • Haj, draga putnice! Espanja, Espanja, Espanja... Veličanstvena zemlja sanja.. Iz zemlje, iz mora izranja - Veličanstvena zemlja sanja... (poeta 07.11.2006. 21:53) • .........dobra ti veće playera, prošlo me je kako se got zvalo........meni se najdraže nasmijati na svoj račun, a danas sam se nasmijala svom neznanju i otišla od mene ukočenost........sad tek čitam post,a kako su i moja dva sina na istom kompiću ne mou reči da ču pročitati postove unazad....... (katrida 07.11.2006. 21:54) • ........vjerujem da je Španjolska različita od naše domovine i lipa na svoj naćin.......ali nigdje toliko algi kao u uvali mog djetinstva...........i sviđa mi se upoznavanje drugih krajeva jer smo onda svjesniji svoje ljubavi za svoj rodni zavičaj..... (katrida 07.11.2006. 22:03) • zemlja krvi i strasti, post me podsjetio na Lorcine "krvave svadbe"..... (Irida 07.11.2006. 23:29) • Obožavam putovat zato ću čekat izvještaj,koliko ostaješ,hoćeš li imat vremena da sve lijepo natanane pogledaš???? Čestitam na pobjedi u natječaju i dobru temu odaberi,haha. (slatko grko i obratno 07.11.2006. 23:37) • uvod je lijep, kakav će tek biti nastavak. pusa i pozdrav (u ime... 08.11.2006. 06:25) • Jedan kanadski džentlmen davno im je posvetio pjesmu Cortez the Killer. Ali imaju i dobrih strana. Kada nešto (ili netko) ima dugu povijest, nakupi se i dobrog i lošeg. (lazy daysleeper 08.11.2006. 08:51) • !In camiseta e zapatillas con playero cantar a la playa! (ljelja 08.11.2006. 09:27) • daj, ne možeš staviti ovakav update :-))) ja se već nabrusio napasti tu koridu i to s bikovima i kako ja svom biku nikad ne bi da da ode u tu pamplonu ludu i da mi nije jasno kako balić može tamo biti (a vjerojatno jer je i on lud ko bik :-)) a onda ti to zaželiš. a jok. ne ide to tako :-))) vidiš, nikad nisam zna značenje tog yina i yanga. zna sam samo da je suprotno. ko minus i plus. ko amer i rus.... sad idem malo švrljati (djuro 08.11.2006. 09:39) • oh, well zabavi se i ne misli na one zenske stvari (Dust Warrior 08.11.2006. 11:31) • najvaznije ti je znati rec - cuantas pesetas dan por kunas?? i naravno - un beso de despedida..:)) ostalo ces se vec snaci..lijep provod i buen viaje (sunflower 08.11.2006. 12:32) • lijepa je ta spanjolska,ali ako se ide van turistickih ruta.. barem meni.. pozdravljam te (dipl. kucanica 08.11.2006. 13:02) • Vidim, ti bi da te razuvjeravamo. No, ja ću ti povjerovati na riječ, a kada se vratiš...onda ti mene razuvjeri... (ledena 08.11.2006. 14:46) • ooo putovanje, pa putuj mila moja, jer spanija je grozna da groznija ne moze biti (ma sjeti se samo povijesti plus ovi tvoji navodi, koji bi normalan covjek pozelio ici tamo?:)) ali mila spanija je i lorca, spanija je muzika cigana, vino... prekrasni krajolici, divni ljudi, spanija je jednostavno spanija: a i da nemam nikakvih divota ti bi vec nasla jednu pojavu da od nje izgradis pricu ljepsu i od same spanije :) (zaya 08.11.2006. 15:48) • Pa što je to, draga prijateljice, i posljednje vrijeme nas nitko ne razumije, moramo stalno nešto pojašnjavati? I što ćemo mi bez tebe? Premda sam u takvoj gužvi da ne stignem nikog ni isčitati? Evo, tebe sam prvu danas... Nego, da ne ideš i ti kao moja najbolja prijateljica, koja je prije mjesec dana otišla pješice s ruksakom na leđima po Španjolskoj, 20 km dnevno, tražeći sebe...ostavila muža i dvoje djece i otisnula se...možda to bude tema nekih od sljedećih postova, ako ih bude, jer kako mi je krenulo.... (majstorica s mora 08.11.2006. 16:05) • mene strah...moja guza aučččččččččč meni je španjolska totalno neprivlačna...iako je lijepa na svoj način... meni je espania privlačna samo iz dabnih priča :)) ali danas ne, zasigurno ne :) meni je ubijanje bikova,trčanje pred njima koma, ja se pitam jel to normalno? korida grrrrrr ugl.mene ne privlači,ima mnogo uzbudljivijih mjesta, no tko voli,nek izvoli :)) (Danielaland 08.11.2006. 18:36) • Imam strelicu ali koga da gadjam :)))))))))) (kenguur 08.11.2006. 18:57) • samo reci koga da pogodim:))) (hapy 08.11.2006. 19:55) • Mogu ti objasniti zašto ti pada na pamet Župančić :))) Osim štoje napisao ove stihove prikladne za komentar na moj post, on je moj najdraži slovenski pjesnik :))) A te strelice, samo reci, naći ću nešto da ih gađam. No mislim da nema potrebe. Stvari izdaleka djeluju strašnije nego što su to iz blizine. Zato se lijepo opusti, smireno otputuj, i nastoj uživati.... Sretan put želim i nestrpljivo čekam izvještaj :)))) Pusa... :))) (aquaria 08.11.2006. 20:38) • Kad puste bikove u Pamploni, ja navijam za - bikove. Pa kad kreteni vole izazivati,nek ih onda - natakne na rogove i nek ih pregazi onim kopitima. Ni u jednom trenutku mi nije žao tih ljudi, da ih ne znam kako razmesarili. A korida mi je primitivna, jer bik jadan nema izbora i obično završi, kako već završi. U Španiji sam bila samo do Barcelone i u Andori. No i da sam mogla, na koridu ne bih išla. Ali provela sam malo vremena tamo, jer smo morali dalje (a tako smo i previše skrenuli s puta). Pozdrav:))) (blog bijesne domaćice 08.11.2006. 21:38) • navijam za bikove...a borbu s rajčicama bi zabranila...kada pomislim da postoji toliko ljudi koji je nisu nikada ni okusili u životu.... (pitalica7 08.11.2006. 22:41) • Adje sad se lijepo pocni pakovati za taj put jer dva tjedna ce ti jako brzo proci. (hot mama 08.11.2006. 22:54) • ma, meni je sve što drugi rade egzotika...i svatko ima svoje zadovoljstvo, jel' tako? Bude mi žao bikova kad ih izmesare onako, a samo radi tradicije i zabave, ali što da se radi...Zapravo, kad vidiš što je sve čovjek u stanju izmislit, a velik dio toga nije baš od jučer, onda ti je jasno da nam nikakav napredak i tehnologija ne mogu pomoć...za uključivanje mozga treba nešto drugo, možda samo malo dobre volje...ma, pusti to, lijepo se pripremi, psihički i fizički, put pod noge, digitalac u ruke i uživaj!! (mama4 četvrti put 09.11.2006. 00:23) • Ne volim koridu, to je po meni preokrutno. Osim samoga čina borbe (mučenja životinje) odvratna mi je ta želja u ljudima da vide krv. Kad bi mi se posrećilo da idem u Španjolsku sigurno se ne bi zanimala za koridu, ali za flamenco ili passo doble- to da. (carla_bruni 09.11.2006. 07:33) • Samo te pozdravljam. S tobom je tako lijepo...pričati:) (ledena 09.11.2006. 14:05) • Kako ide ona pjesma: hajde, uzmi me sa sobom... Još uvijek anonimna (neprijavljena zmajka 09.11.2006. 16:40) • Ja se od Španjolske sjećam paele, sangrije, vrućeg pijeska, velikh valova, puno muzike, malo odjeće i dugih noći :) Ako misliš da je koje desetljeće prošlo od tada, dobro misliš, ali kažem ti ja da je razmišljati sasvim pogrešno, treba se prepuštati i biti blesav koliko ti god mogućnosti dozvoljavaju :) Misliš da se šalim, možda, treba se i šaliti kada je to god moguće. Puna mi kapa ozbiljnih, ionako ništa bolje ne naprave nego neozbiljni, samo furaju neke značajne face i opterećuju mi unutarnje organe :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 09.11.2006. 23:50) • ne grozim se tvoga posta, baš je nježan............................... (GAJO THE PLJUC 10.11.2006. 11:25) • Nisam (još) vidjela Španjolsku, al možda uskoro budem...ako se neke stvari poslože.......i nikako ne žlim gledati te užase koje su navela u postu....toliko rajčica doslovno uništiti dok drugi nemaju što jesti...a onda se još alergični gađaju voćem...pa sve bi ih trebalo na javne radove mjesec dana samo na kruhu i vodi....... p.s.....pitala si zakaj nemreš bit ozbiljna???? pa zakaj bi bila ozbiljna??? to je dosadno!!! pozdrav (brunhilda 10.11.2006. 13:58) • Neki objašnjavaju i zastajkuju, a neki furaju svoj film, nikada nisam bio na čisto da li je lizanje vlastitih rana, znak slabosti ili snage, ali u svakom slučaju, mislim da bi tišina trebala biti češći pratitelj nego se meni dešava u zadnjih nekoliko desetljeća, a sama krv nikako nije u prvom planu :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 10.11.2006. 20:14)

- 20:29 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.11.2006.

HVALA

UVAŽENOM POVJERENSTVU Počastili ste me svojim prijateljstvom i veseljem! RUSALKA - Hvala ti šumska vilo na tvojem entuzijazmu, tolerantnosti i vidu čarobnice :) ZMAJKA - Hvala ti seko po duši na tvojoj iskričavosti, upornosti i toplini :) KORA-KRI I KATRIDA - Hvala vam drage članice Povjerenstva na šansi zbog koje se ovako veselim :) Jedva čekam upoznati vaš rukopis! MIŠKO - Hvala na objektivnosti, neuobičajene kod strastvenih pisaca kakvim te držim. Nerijetko se nisam slagala s tvojim stavovima u pojedinim komentarima. Ono što me beskrajno raduje je činjenica da su pisci još uvijek iznad svega. Na kraju, a kao i na početku, jer kad je ona u pitanju, to nema nikakve veze: MAJSTORICA - Hvala ti moja velika prijateljice zbog čijih nadahnuća često zastanem. Hvala ti i što primjećuješ svaku sjenku koja je u ovo, zajedničko vrijeme, prešla preko mojih usana. free image hosting - 18:51 - Komentari (17) - Isprintaj - # • Hej, totalno si me raznježila, još ću se i rasplakati, a obično se s tobom samo smijem...hvala, hvala na lijepim riječima. I naravno, uz osnivačku skupštinu, radimo zakusku i u čast tvoje pobjede, na mom blogu, zato da Rusalki ne smetamo, ona je zauzeta s tim izazovima srca...A najbolje mi je bilo kad si rekla da je izazov srca i npr. blogiranje...pa, jeeeste, ne kažem, ali vidi Rusalku, organizirala natječaj, sve je moralo biti gotovo do ponedjeljka, jer je znala da dolazi onaj koji joj je drag. I još kaže da ima problema s komentiranjem (?), baš sad, pa me zamolila da ti sljedeće prenesem: Draga Playera, primi moje čestitke! Hvala ti na sudjelovanju. I lijepom odgovoru: Izazov srca! I riječima iz tvojega posta: "Mogu biti umorna, ljuta i žedna ljubavi, ali i odmorna, smirena i napojena. Zato što mogu ono što hoću. To je ta nepokolebljiva luč." Uživaj u pobjedi. Nemam ni srebra, ni zlata da ti dam ... za nagradu. No ti biraj temu, a ja ću napisati post. Za tebe - pobjednicu, prijateljicu blogericu. Rusalka (majstorica s mora 06.11.2006. 19:45) • baš si ih slatko opisala... iako nisam jedna od njih, i mene si razniježila... (horsy 06.11.2006. 19:50) • Ha, jesam svađalica...ali konstruktivna...uvijek naučim nešto i izvučem nešto dobrog iz stava koji kritiziram...nastojim ne biti isključiv, fanatik, a koliko mi to uspijeva... Mnogo pozdrava i hvala na lijepim riječima! (misko 06.11.2006. 19:55) • OK, to je to, sad ajmo jest i pit.(zmajka) (neprijavljena 06.11.2006. 20:03) • Malo sam zakasnila, no jos nije kasno da te pozovem k sebi, poslije jela kod Majstorice nazdravit cemo jos jednom svi skupa. (kora-kri 06.11.2006. 21:09) • ahm, ahm, a tako znaci, ja ti nisam ni medu prijateljima, dobro, dobro, a bas sam te htio pohvalit i dignut te u nebesa, jer me tvoj zadnji komentar, ocarao, ma u biti svi tvoji komentari mi uvijek puno znace jer si stvarno nesto, nesto vrijedno, bar meni !!!! ali eto kada ti nisam ni prijatelj onda nista ;) beeeeeeeeelllllljjjjj hehehe !!!!! neces dobit ni pusu, da znas !!! :) pozz mala. (mislim.bloger.hr 06.11.2006. 21:35) • ..........hvala.........drago mi je što smo se upoznale na jedan ovako zabavan način........nadam se da ćeš me upoznati kroz moje komentare jer u postovima su mrvice , a neka tema me natjera da odgovaram iz utrobe jer zato sam tu u blogosferi.........pozdravić....... (katrida 06.11.2006. 22:16) • Vidiš, kako me danas izbacivao ovaj blog, nisam sudjelovala u ovj lijepoj igri koja se odvijala po blogovima..Zanimljivo je bilo čitati što se događa...čestitke, naravno :-* (ledena 06.11.2006. 22:22) • Koliko zahvala! Lijepo za pročitati... Pozdrav i hvala na čestitci :))) (aquaria 06.11.2006. 22:28) • pozdrav samo (ja sam ocito totalno neinformirana-nemam pojma o cemu vi pisete drage moje, ipak uzivajte i cestitke svima kojima treba cestitati) (zaya 06.11.2006. 23:14) • Haj! Pozdravlja te sunčani utorak! Po tvojoj želji čeka te jedna pjesma! Sretno (poeta 07.11.2006. 08:26) • Cestitke na pobjedi! :) (°~Ignis jewelry~° 07.11.2006. 09:27) • draga Playera, ne moraš žuriti. razmisli. pa mi onda javi koju si temu izabrala. za "nagradni" post, koji sam obećala pobjedniku. pobjednici - dakle tebi, Igračice. (Rusalka 07.11.2006. 12:43) • čoviče, malo me nema i onda me zapljusne toliki val novih, nepoznatih i meni nepovezanih informacija :-)) tako da su mi trebale dvi ure dok povežem sve konce (ipak sam malo spor u zadnje vrime :-)) pa onda mi nakon istrge ostaje samo čestitati :-))) živila (djuro 07.11.2006. 13:41) • pozdravljam te! velis pobjednica? pa cestitam.. (dipl. kucanica 07.11.2006. 15:58) • Tebi hvala kaj postojiš :)) pusa (Danielaland 07.11.2006. 16:15) • draga playera, sto si ti to pobjedila? daj javi. Pozdrav! (hot mama 07.11.2006. 20:49)

- 18:51 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.11.2006.

Suza za Podravske brege

Jedna draga šumska vila je otvorila natječaj na temu "Što traži odgovorna žena?" Ponukana je slikom koju je nacrtal pokojni Podravec Joža Križek, a koji se reinkarniral u Culver City-u, California 1942.godine. Nakon što sam se zagledala u sliku, shvatih da nemam pojma kaj ta žena traži dok prha bespućem života. Oću reć - ne volim poruku koja vrišti iz slike; sestra = usamljena mučenica sestra = žrtva vlastitih odricanja sestra = Xena kojoj je za nogu zvezan transparent na kojemu piše "Dobro, dobro..." Još sam vidla; Na majici joj piše: odabral Đelo Hađiselimović Na majici od malog: napravil Vuco (u mladosti je bila hrabra i nestašna) Vuru joj je uvalila svekrva iz Podravine, vrat joj miriši po slatkastom parfemu, a ostatak po dinstanom luku, žlica za cipele i kuhača vise za pasom, a pasa ne stigne okupat. Sveudilj šiba dalje jer još mora stol pospremit. Njezin dragi, bivši, sadašnji, budući, čeka da ona konačno aterira, pa buju skupa slušali kak trava raste. Ja opće tak ne zamišljam odgovornu ženu. Ja tak zamišljam neodgovornu ženu, kojoj bu sve to počelo ispadat pa bu završila u novinama. Napisah tamo: Znam što ja tražim. Tražim izazov srcu. Sve ostalo se podrazumijeva jer sam željela da postoji. Tako mislim. Mogu biti umorna, ljuta i žedna ljubavi, ali i odmorna, smirena i napojena. Zato što mogu ono što hoću. To je ta nepokolebljiva luč. Pod izazov srcu ne mislim na vježbanje tantre (ne uvijek). Izazov srcu može biti nešto božanstveno trivijalno kao što je pisanje bloga. Zato, Križek, nemoj meni bureke prodavat zato kaj imaš grižnju savijesti jer je stara majka išla za tobom, a bil je rascveteni maj... "Nemo´š proć!" - rekel bi moj Bobby. E, sad... Šumska vilo, molim te, oprosti kaj odvratno moram reć kaj mislim. Isto tak, majstorica više nebu htela pričat zmenom, a zmajka me ionak ovih dana mulja da nemre na blog (I love you cure). Posuda za pljuckanje: - 19:48 - Komentari (26) - Isprintaj - # • nežimku al nema veze,možda sam samo malo umorna:)) (hapy 05.11.2006. 20:34) • POJAŠNJENJE HAPY - post je moguće nerazumljiv jer sam zaboravila da ne đipaš po blogovima ko moja malenkost. Radi se o slici Jamesa C. Christensena, pod nazivom ODGOVORNA ŽENA. Da bi shvatila post, moraš vidjeti sliku kod jedne dame imenom Rusalka. (Playera´s 05.11.2006. 21:01) • Odi spat, stvarno ne mogu. Mrzim ove anonimne komentare, a i oni mi jedva prolaze. Ovo gore ti je čista-desetka. Ljubac ti šaljem iz hladne Rijeke! Aj-zmaj (Još uvijek neprijavljena 05.11.2006. 21:08) • Evo me prijo. Danas sam ti tri puta pokušala poslati komentar i nikako nije išlo...Nemam pojma why..nemam pojma o kome ili čemu je ovaj post a u gužvi sam s vremenom.. Primjetih da već drugi put spominješ Vucu i naravno u negativnom kontekstu što je opet kažem-logično.. jer smo vidjeli kako se glupo ponaša u javnosti... Ali ja sam Vucu upoznala u sasvim jednom drugačijem svjetlu kad smo bili djeca od nekih desetak godina. Skupa smo se igrali u ulici i bili smo O.K.frendovi. Njegovi roditelji su ljudi po svemu ok, nisu divljaci ni malograđani. Zato mi je malo teško povezati onoga Vucu iz djetinjstva i ovoga divljega, primitivnoga i zatucanoga Vucu. Isto tako se sjećam da je Vuco počeo svoju karijeru sa pjesmama Jedina moja i Krivo je more od Divljih jagoda, svirao je rock n roll..ali od toga se ne može kupovati hrana i plaćati režije. Sve me to prisiljava na zaključak da je ovo njegovo nasilničko i primitivno ponašanje upravo gluma jer je procijenio da se od glupana i sirovina može dobro zaraditi i ugađajući upravo tome sloju društva on pjeva ono šta pjeva i ponaša se onako kako se ponaša.. (carla_bruni 05.11.2006. 21:44) • Pridružujem se listi onih koji nemaju pojma o spomenutoj slici, ali potpuno je jasno da to neće imati apsolutno nikakvog utjecaja na čvrstoću mog stava, neovisno o tome što volim dinstani luk koji i nije neko oličenje prispodobljene čvrstoće. Kakve to veze ima sa pričom? Zar je bitno, ionako tek nabacujemo pusti naramak nevezanih primisli pod izlikom da mislimo. Htio sam reći da većina ljudi koje sam imao prilike malo promatrati uglavnom točno zna što neće, dok ono što hoće pakira u neke općenite i sveobuhvatne nebuloze. I potpuno mi je to razumljivo, jer kada bi se želje i snovi, kao i put do njih konkretizirali bar u procesu mentalne vizualizacije na tragu planiranja, bilo bi logično da se to odradi i da se želja realizira, a i sam san kao nadgradnja ostvari. Međutim to se dešava rijetko, t.j. rijetkima, jer maštati i nije tako teško, dok tome suprotno biti zadovoljan i sretan traži puno suza, znoja, ponekada i krvi, čisto da se fraza kompletira, ali tako nam je, kako nam je, jer smo takvi, kakvi smo, ma koliko mi o tome šutjeli :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 05.11.2006. 22:44) • e ebi ga, sad nek' ja tražim tu sliku odgovorne žene kod dame rusalke, a jedva mi se stranice otvaraju, ali bum probala...je si li baš morala tak' zakomplicirat'? Sad nemrem niš smisleno napisati. Pozdrav draga :))) (blog bijesne domaćice 05.11.2006. 23:39) • :))) (Suncokreta2 06.11.2006. 11:12) • pozdravljam te dok trazim sliku... ne mogu nista reci prije nego je pogledam, li ti pozdrav ostavljam do tada.. (dipl. kucanica 06.11.2006. 11:50) • nasla sliku i sad mi sve jasnije i potpisujem tvoj gore navedeni post.. pozdravljam (dipl. kucanica 06.11.2006. 11:55) • o slici koju spominjes nebih komentirala, ne poznajem ni autora a kamo li njegova djela; mene privalaci post kojem je ona pozadina, vidim da smo svi na drugaciji nacin dozivjeli sadrzaj posta. mene se je zapravo dojmila u njemu ona nota koja odkriva trazenje i cilj koji je ishodiste tom trazenju. covjek uvijek tazi sebe, pogreska je samo ako se prepozna u nekoj obicnosti i ne uspije od nje napraviti svoju malu vlastitu sliku bajke. svaciji zivot moze biti lijep, samo je pitanje imamo li hrabrosti gledati tu zasljepljujucu ljepotu. ne treba se prepustiti obicnosti. to ubija. u svemu je moguce prepoznati jedinstvenost. (evo uzet cu navedeni primjer iz tvog teksta tog "nesretnog" Vucu, on je i u ovoj svojoj pojavnosti jedinstven, a zasto, zasto jer uziva u liku koji je kreirao sam za sebe, nimalo ga ne brine hoce li se svidjeti svima, mnogo mu je bitnije da se svidi sebi i nekolicini). draga moja rekla si mnogo, jesam li ja uspjela virnuti izmedju redaka, ne znam, mozda ovih dana previse gledam ruzicasto, ali kao ni Vuco nemarim, to ce drugi reci: jednostavno konzumiram zivot u velikim zalogajima i uzivam pri tom. pozdrav. (zaya 06.11.2006. 12:08) • ovaj net je poludil, jedva otvorim, a onda nemrem koment ostavit, jesam se namučila dok sam sada ovo otvorila. ne samo da me jebe uho, nego i blog. jadna ja. ali ostavljam ti punooooooooo pusaaaaaaa zato! kisssss (VERIN BLOG 06.11.2006. 12:48) • aha..našla sam je..mislim da traži kućnu pomoćnicu...:))) (pitalica7 06.11.2006. 13:09) • Kao sto vidis tu sam, istina stigoh preko nekih cudnih internetskih puteva...mislim da si ranije trebala napisati post, vidis koliko bi se jos njih prijavilo...a majstorica je majstorica za sve, osim za takve teme gdje ispadaju metle, padele, djeca, ljubimci iz džepova, moj je život puno jednostavniji, a ipak mi se čini zahtjevan, šta bih u protivnom, odazvala se zovu srca? Kao i uvijek si me nasmijala, doduše mislim da si od rijetkih koja nije ozbiljno shvatila moj post o osnivanju stranke, toliko su se ljudi prepali da sam morala napisati da je sve šala. (majstorica s mora 06.11.2006. 13:34) • i zato si mi draga :)))))) buhahah moram se složit s tobom buhahahah ludničarkooooooo :)) (Danielaland 06.11.2006. 15:44) • drago mi je da si pojasnila o cemu se radi, pa sad kuzim tvoj post. pozdrav! (hot mama 06.11.2006. 16:33) • ovo je prejako napisano, toliko jako da mi je čim sam pročitala, pukla internetska veza...vidim svi članovi povjerenstva su se maximalno angažirali.............. (Irida 06.11.2006. 17:42) • Mislim da je vrijeme da odes do Rusalke. Ceka te, vjerujem, ugodno iznenadjenje. (kora-kri 06.11.2006. 18:01) • Čista desetka, jesam ti rekla! Čestitke, poljupci...bravo! zmajka (neprijavljena 06.11.2006. 18:08) • draga playera, imam čast pozvati te na svoj blog. jer ti si, Igračice velikoga srca - POBJEDNICA! Hura za tebe! I za sve nas. (Rusalka 06.11.2006. 18:24) • ...........čestitke na zasluženoj pobjedi........... (katrida 06.11.2006. 18:31) • I moj naklon pobjednici... A svoju buduću funkciju u Blogerskoj stranci možeš pročitati u komentarima na mom blogu...i zmajkin obavezno... (majstorica s mora 06.11.2006. 18:33) • Došao sam vidjeti pobjednicu Rusalkinog natječaja, a otkrio konkurenciju... Čestitke i pozdrav! (misko 06.11.2006. 18:34) • Dosta slikovito. Kao da gledam Gruntovcane i Dudeka i Regicu :))) (kenguur 06.11.2006. 18:47) • Čestitam duplo, najprije za pobjedu i zatim za post. Bila sam odsutna pa sam odjednom isčitala sve što se događalo kod rusaljke i kroz komentare zaokružila cijelu temu. Uživala sam. Svi ste mi prekrasni, no sada ti si zvijezda! (lucija9 06.11.2006. 19:21) • čestitke pobjednici koja zna reći pravu stvar u pravo vrijeme, na pravom mjestu! (Irida 06.11.2006. 20:57) • hej draga profesorice, ja ti nisam videl tu sliku pa pojma nemam, slazem se s tobom, ne volim ni ja slike koje iz kojih vristi poruka. kod kuce imam samo jedan uramljeni poster jedne prave slike od salvadore dalia, imenom espagna, njega obozavam, dali mi je bas super, intrigantan neobican, ma zakon. ajd drz se !!!! pozz (mislim.bloger.hr 06.11.2006. 21:21)

- 19:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 03.11.2006.

Tequila Sunrice

Sinoć oko dva strka po suhom lišću. Dva su plavca trčala za nekim. Držeći se za oružje. Vatreno. Mali nabiti i visoki. - Vidiš ga? – mali je uzrujan. - Ne, a ti? – visoki šepa. - Ti odi kroz park – veli malom. - Idi ti. Ja idem na parking – mali špura. Visoki je zakoračil u park. - Pošaljite nam dvojku...prijem... – - Šššššš-kvrc-ojku? ...Prijem – - Šalji dvojku na...prijem... – - Šššššš-kvrc-Srđan?...Prijem – Mali se vraća. - Jes´ bio? – - Gdje? – - Kroz park – - Jesam – - I? – - Nema ga, pi. mu ma. – - J. mu pas milu m. – Onda je stigla dvojka. Odjurili su to the sunrice. To me sve nekak vratilo u dane mojeg intenzivnog druženja s jednostavnim plavim dječacima. Nakon dvije oružane pljačke, koje preživjeh jer sam "sursum corda" (sorry aquaria na posudbi), mogu reći da se kužimo. Ovo bi zapravo trebala bit topla priča o zvanju zbog kojeg se ima benificirani staž. U opisu je prva crta, mizerne plaće i pasivan pristup analnom seksu. Članovi Mense uglavnom nisu zainteresirani. Plavci su izdali knjižicu s vicevima, promovirali je u duhu pomirenja s narodom. - Jes´vidjela kakove je boje jakna bila? – dovikuje ispred neprobojnih vrata. - Izvucite me van! – urlam tahikardično. - Sa´ će! Jes´ vidjela il šta? – - Ma, čovječe, zovi ekipu, puštaj me van! - - Šta ti je zlo? - - Nije mi zlo - - Onda? Šta? Kakav je bio? - Mora tako. Da ga čim prije počnu lovit. Većina ne govori strane jezike. Pričali mi ljudi koji su se našli ispred banke. - Ne´moš tuda proć! – raskrilio se. - What? – bezbrižni negdjezemac. - Šta vot napušeni? Ne´moš proć! - Onda tek stižu Čens i forenzika. Prolaze kroz plavce ko kroz maglu. Naš Bobby je legenda. Svako tolko dođe vidit jel nam šta fali. Ima francuski kačket s visuljkom. Da bude prepoznatljiv. Siti se napričamo. Ja mu se zagledam u treće oko jer mu prva dva nisu sinhronizirana. Pa mi je neugodno. Njemu nije jer može pratit jednu malu, a da ne gubi nit. Šta ja zapravo hoću (makar me običajno vuče na smijeh)? Sjetiti se da je u njihovim životima manje humora nego šta stane u kratki zapis. Reći da znam kako im ne preostaje drugo nego raditi iz uvjerenja. Podsjetiti da o njima jako malo ovisi efikasnost priče. Braniti, jer ih ima svjesnih i pametnih samo nemaju nepotističku perspektivu. Kruh je to...moj...domaći. Sama kora. - 18:55 - Komentari (25) - Isprintaj - # • S godinama i Mensa čini više opterećenja, nego zadovoljstva, pod naletom balkanskog primitivizma kao paradigme za uspjeh, i to ne samo pretpostavljenim, nego brutalno stvarnim, do granica zadovoljenja egzistencijalnog minimuma, čak i skromnih, a potpuno izgubljenih jedinki :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 03.11.2006. 21:49) • Da istina je, svi lupamo po njima, a to je posao koji stvarno ne znaš kako bi radio - ako si pošten, nećeš daleko i zamjeraš se - svojim kolegama (laktašima), a ako si nepošten - zamjeraš se ljudima. Moj zakoniti je poslije rata (bio je u ratu u rezervnoj policiji), mogao ostati raditi u policiji, jer je imao naobrazbu (za razliku od mnogih koji su ostali), ali nije htio, baš zbog ona dva razloga koje sam gore navela - ako si pošten - naj...., a nije želio biti nepošten, jer takav se moraš roditi. Ima dobrih, fer momaka, poznajem ih dosta... P.S. Ovaj predhodni post ti je uistinu prekrasna priča o prijateljstvu, jer danas naći jednog prijatelja - bogat si čovjek. Pusa draga i laku noć :))) (blog bijesne domaćice 03.11.2006. 23:53) • Kod nas su uobičajene generalizacije da su doktori ovakvi, svećenici onakvi, profesori takvi, policajci........ Poznajem prekrasne ljude iz svih nabrojanih profesija i iz mnogih koje nisam spomenula (navedeni su možda češće na udaru jer su, uz političare i ljude iz medija kojih sam se upravo sjetila, nešto izloženiji očima javnosti). I svi, ili barem mnogi, si uzimaju za pravo blatiti ljude onako generalizirano. Valjda je to ljudski, no ja nastojim u životu ipak pogledati onoga o kome govorim i toga se držati. Najgore mi je pak kad netko kaže da su svi mladi grozni, odvratni, narkići, zgubidani što ja znam što sve ne... Više od devedeset posto mladih su prekrasni ili barem prosječno O.K. ljudi, nisu oni krivi što se trenutno nalaze u pomalo buntovnoj fazi traženja vlastitog identiteta kroz što smo svi mi prošli, a proći će i slatka mala dječica kojoj se rijetko prigovara. Pozdrav i ugodan vikend želim! :)))) (aquaria 04.11.2006. 09:19) • dobar blog prodji (sweetiepoison 04.11.2006. 09:46) • Haj! I tebi dobro more! Za tvoju želju uskoro još jedna pjesma! Sretno! (poeta 04.11.2006. 10:06) • Duhovita do beskraja, uvijek kad se poželim malo šale skočim do tebe...kad bude natječaj za duhovitost ti ćeš sigurno pobjediti, a u međuvremenu skokni do Rusalke koja je otvorila natječaj na temu odgovorna žena, i tu imaš velike šanse, jer je zmajka u povjerenstvu, ne može pokupiti nagradu. Sad primjetih da nisam komentirala temu priče, ali nema veze, mislim sve što i ti... (majstorica s mora 04.11.2006. 12:39) • Mi smo uvjek skloni kritizirat a nikad pohvalit,ne znam zašto je to tako,skloni smo generalizirat,a koliko je nas toliko je i karaktera,tako je i s njima ima svega,samo što svi upremo prstom na svaku malu i veliku pogrešku a ne vidimo kad čine dobro i kad riskiraju živote.Moj je đed govorio " Nije se rodio ko bi svijetu ugodio" (slatko grko i obratno 04.11.2006. 12:44) • svaki posao je vrijedan poštovanja..i za svaki treba znanja.. a isto tako u svakom žitu ima kukolja... (Biti Bolji - Be Better 04.11.2006. 15:09) • plavac mi je djever.. sad je interventna.. kako se djeca zezaju: specijalac.. a tako zovu i djecu iz specijalne skole.. a nije njima lako barem ne gdje on radi.. a u svakoj profesiji ima i dobrih i losih.. i pametnih i onih malo zbunjenih.. a tebi hvala za smijeh.. (dipl. kucanica 04.11.2006. 15:10) • što još dodati..blu je plavo :)) kiss i pozz tebi (sunflower 04.11.2006. 15:22)• ma šta bi mi bez plavaca i plavuša..:))..lijep dan ti želim..ili bar ovo šta je ostalo od njega..:) (pitalica7 04.11.2006. 15:37) • ja ih ne volim :( oni su mi nekako prebahati, večina...i gnjave bezrazložno, većina ih voli moć, liječe frustracije, malo je onih koji imaju ispravan stav i koji žive svoje zvanje na pravilan način, njima se mogu diviti :)) pusaaaaaa ma nije me promocija stišala, već ova zimetina, ali budemmmmmm ja :) ubhahha (Danielaland 04.11.2006. 16:58) • Nisam ti u stanju ništa komentirat...pozdrav... (hannah 2 04.11.2006. 17:16) • reci cu ti iz vlastitog iskustva kako su oni samo ljudi i nista iznad, ali i nista ispod toga; ljetos sam ima "bliski susret" s plavcima jer moje vozacke "sposobnosti" su izazvale prometni zastoj na jednoj od kucavica metropole, plavi decko koji se pojavio da situaciju rascisti ne samo da je bio ljubazan nego me je u mom blesavom nasatupu malodusnosti tjesio i uvjerio da su mi vozacke sposobnosti sasvim normalne, dakle nista od nekog maltertiranja i sl. (zaya 04.11.2006. 17:25) • hehe, strka i panika (brunhilda 04.11.2006. 18:14) • Kako je lako promašiti, kako je lako odbaciti sebe samoga, a Martina je samo jedna, kao što je i život samo jedan. Hoćemo li ikada doći pameti, imamo li baš toliko vremena i ima li ona baš toliko strpljenja. Hvala ti i pusa velika :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 04.11.2006. 18:36) • tina me navodi (Mama MIMI 04.11.2006. 18:51) • ti si izgleda jedna od rijetkih koja čita i starije postove.:)..polaskana sam..:) (pitalica7 04.11.2006. 22:13) • Milicija trenira strogoću...ulala...da ne radim sve kako ja hoću...ulala!: ))) Ja se neću praviti pametna da znam što znači sursum cordia-pa te sada pitam što to znači?pozdrav: ))) (stereokemija 04.11.2006. 23:02) • I ja sam tako razmisljala dok nisam srela Cubia. Zgodan, pametan, plemenit, hrabar. Sve u jednom. (Mama MIMI 04.11.2006. 23:12) • puno generaliziramo kad govorimo o lijecnicima, policajcima i tako dalje... ima ih i dobrih i losih, tako ih treba dijeliti. (LittleMissG 05.11.2006. 11:31) • hej mala neznam sta bi ti reko na ovo, ja ih bas i nevolim, ponajvise radi loseg iskustva snjima, slazem se da je njihov posao odvratan, ne bi ga radio ni za 20 000 kn place. Vjerujem da ih ima i ispravnih i dobrih ali iz mojeg iskustva oni nikad nisu bili tu kada treba pomoc meni, frendu ili nekom trecem, a uvijek su tu kada nas treba kaznit zbog nekih sitnih i glupih prometnih prekrsaja. Koliko sam samo puta vidio kako grupica pijanih debila mlate jednog a policajci stoje sa strane i cekaju da se sve zavrsi pa onda privedu ovog sto je na podu i eventualno jos jednog sto ga je tuko, zalosno, a na drugom mjestu ja predem preko ceste i dobijem kaznu od 100kn jer nisam preso na pjesackom nego po cesti. (mislim.bloger.hr 05.11.2006. 11:35) • Nakon što se izvikao na mog sina, njegov profesor violine me upita: Znate li zašto su svi najveći violinisti uglavnom Židovi? Glupavo sam se nasmiješila i odmahnula glavom. Zato jer kažu učeniku: Dobro si to odsvirao ali mislim da sljedeći put ti to možeš još bolje! Kad sam ga upitala zašto onda on ne primjenjuje ono što zna glupavo mi je uzvratio osmijeh i nešto propentao bez veze. Sinek s apsolutnim sluhom odustao je od violine. Zašto sam ovo napisala ne znam, ali tvoj post uputio me u ovome smjeru. Snosi posljedice! (ljelja 05.11.2006. 14:41) • BAS SAN SE LIJEPO NASMIJALA... (Jana 05.11.2006. 15:08) • Nemoj ti meni vot...! evo me čifa,super je prića,vratila se ja s plitvica,u kako je bilo dobro...sad sa mirna za neko vrijeme žbeng meg bengggggggggg!!!!!))) pusa hug (hapy 05.11.2006. 18:48)

- 18:55 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 01.11.2006.

Posvećeno Martini

Svoju prijateljicu više ne viđam. Ne mogu je dotaći, ne mogu je čuti. S našim oproštajem, neka su se događanja sjedinila u novu prekretnicu, u kojoj ona nije sudjelovala svojim sudom i utjehom, ali me uvela u nju na način koji nazivamo nepoznanicom. Prolazila sam pored velikog parka u središtu grada. Prekrasnog i raskošnog, a usamljenog. Uz dugačku stazu čekaju klupe, a sve uokolo široka stabla, neka posve ogoljela. Obećavala sam si kako ću poći ranije samo da bih sjela na neku od drvenih samotnica. To neko jutro, čulo mi se priljubilo uz klupu koja nije bila drugačija od drugih. Nije remetila niz, samo je bila druga ili treća. Iako nisam uspijevala sabrati misli, na trenutak se osjetih stvarnijom no što sam sada i moja prva, čista pomisao bila je Martina, kako sjedi na toj klupi, blago okrenuta prema meni, brade naslonjene na dlan, kao da me čeka. U tom me osobitom dijeliću vremena ponijelo ushićenje, ali mi nije prepriječilo put jer bila je to neutabana staza svijesti. Ta me ista slika uporno dočekivala i svakog idućeg jutra u kojemu su neznanje i strah upirali prstom jedno u drugo govoreći; Znam. To je stoga što mi toliko nedostaješ, što sjećanja zatiču iznenada, što utjehu pronalazimo na posve neobičnim mjestima... Ali, tko bi mi vjerovao kad bih mu rekla da smo se tamo trebale naći, zbog nekih početaka, a na izmaku potrage za njom. Martina je bila lijepa. Ne izmišljam da bih laskala našem prijateljstvu. Ona je zaista, ljudskim očima mjerljivo, bila lijepa. Poput princeze. Jednom davno, a voljele smo davnine, moja nas je majka počastila svojom šminkom, ogledalom i četkom za kosu. Sjedila sam nasuprot svoje, tada dvanaestogodišnje, vršnjakinje koja je raščešljavala svoju gustu, dugu, ravnu kosu. Kad je namazala usne, napućila ih je onako kako je to činila i dvadesetak godina kasnije. Jer, i dvadesetak godina kasnije mi je od nje zastajao dah. Sjedile smo u istoj klupi, odlikašice, nad kojima su bdjele mame sove i zahvalni profesori. Bijasmo savršene mete pubertetskim strijelcima. Kako smo se tomu znale smijati... Posve bi se isključile i samo se nama razumljivim jezikom podsjećale na lica zaspalog vremena. U srednjoj smo se nakratko razdvojile iako smo pohađale isti razred. Ja sam svejedno znala koja je njezina omiljena boja i što misli o mojoj muci da pronađem svoju. Moja ju je baka voljela. Martina i ja smo ju pozorno slušale dok nas je savjetovala mudrostima koje su nas nasmijavale jer su nam se činile isuviše jednostavnima. Nedavno mi je moja prijateljica kazala; Ja zaista želim posjetiti tvoju baku, često je se sjetim. Rekla sam joj; Uskoro stara, neka zatopli, ti ćeš biti jača pa ćeš je posjetiti. Pomislih, laž je najmanje što mogu podnijeti, jer moja baka već godinama nije na ovom svijetu. Od svih laži kojima smo je umirivali jer smo ih i sami voljeli čuti, to je bila jedina u koju nisam željela vjerovati i jedina koja se obistinila. Postoje događaji iz prošlosti koje bih rado mijenjala. Izuzev što bih je uporno slijedila ne bih li što više vremena provela s njom. Ona bi sada rekla; O čemu pričaš? Umjesto da ovdje sjediš i pišeš o svemu što već znam, budi uz svoje. Ne tjeraj ih iz sobe jer želiš biti sama. Znala me je prekoriti, a opet...znam da je mnogo toga prešutjela. Kao onda kad se nismo razumjele praveći se da jesmo, pa nam je taština uskratila gotovo dvije godine prijateljevanja. Martina je bila osobita. Bila je ćudljiva, lepršava...kao vjetar. Neopisivo vesela i luckasta, oblačna i sjetna, neopisivo zadovoljna i smirena, razočarana i gnjevna, nježna i blaga i...neopisivo hrabra. Jednom sam je nazvala. Rekoh; Sve je crno do Crnog mora. Strašila me pomisao da bolujem od neizlječive bolesti. Kako je prošlost znakovita. U najkraćem mogućem vremenu, ona je bila na mojim vratima. Što je morala napraviti, pod kojom izlikom ostaviti posao da bi uz spretan zaključak odagnala moje brige. Bila je brižna. Spram svih i svega, spram mojeg kućnog bilja koje je odahnulo kad ga je presađivala, hraneći ga zdravom zemljom po koju me potjerala tonom koji ne trpi protivljenje. U dvije godine, koliko nismo prozborile jedna s drugom, baš kao i danas, nije protekao dan u kojemu nisam pomislila na nju. Nije bilo jednostavno ostati važan. Na rođendane, primjerice. O našim bi danima telefon zvonio rano izjutra jer su naše čestitke bile prve. Ili, kad bih tramvajem prolazila pored njene kuće, autobusom kraj njenog posla, šetajući mjestima gdje bih je mogla sresti. Nije jednostavno ostati važan kad se sve u tebi oglasi čežnjom za starim prijateljem. Tada si malen poput zrna riže. Došao je Božić pa smo se jedna drugoj ispovijedile u nekoliko rečenica radosnoga sadržaja, s voljom dovoljno jakom da se činilo kako nema žurbe... Onda sam postala strašno uznemirena. Tako sam intenzivno mislila o njoj da mi je D. rekao: Molim te, nazovi ju. Ovo je već smiješno. Nisam nazvala. Bilo je jako bitno da ona nazove mene. To je bilo bitnije od nemira koji se učahurio u mojoj podsvijesti...jer je bio iracionalan...pa ga je valjalo zanemariti. Nisam ju nazvala. Nazvala je ona mene. Glasom svoje majke, jer nije bila sposobna govoriti. Paniku koja me obuzela, prožimala je vječita zahvalnost...u žurbi...pored još tako malo vremena. Uzela sam je za ruku i govorila joj koliko je volim. Bili su to teški, neizvjesni dani. A onda se iznenada prenula bolesti i u prkos nesretnim predviđanjima, naš nam je leptir darovao kratko razdoblje gorljivog oporavka. Martina je željela živjeti. Dostojanstveno se nosila sa svime...nekako je to umijela. A trebalo je moći biti izvan središta svojeg bića, podalje od sunca koje je grijalo, imalo svoje ime i svoje zadaće. Uporište je pronalazila u osmijesima kojima je tugu i brigu činila bezličnim. Voljela je živjeti jer je vjerovala u život, jer je razumjela vjeru, jer se borila protiv nemoći u zdravlju i u bolesti. Rekla mi je, uplašenoj do kostiju, na sebi svojstven način, strpljivo; Znaš, dok ležim tamo, u boli i strahu i mislim kako neću preživjeti, stanem. Ma šta se, u bilo kojem času zbilo samnom, ništa mi se ne može dogoditi. Njezin je neobičan oporavak bio melem. Ono što ju je najviše veselilo, (a tako je bilo otkad je pamtim odraslu) bila je kava sa šlagom, slatkiši i kolači. Tako bismo nas dvije krenule put jedne fine slastičarnice koja nam je mogla ponuditi od svega pomalo. Kavu je zapravo smjela tek okusiti, ali u tim iznimnim trenucima nije bilo onoga koji bi je mogao omesti. Do tih je užitaka dolazila ležerno i s puno diplomatike. Ona je uvijek ostavljala dojam kako savršeno zna što radi. Bila je hitra i spretna. Evo, danas sam spravila objed po njenom receptu. Proslave u njezinom domu su bile od najmaštovitijih jela i gostiju i svake je godine uveseljavala sliku nekim novim predloškom koji bi se sasvim pristojno uklopio u postavu od lani. Sjećam se kako je, iscrpljena od bolesti, pokušala svojima prepustiti veliki događaj u životu svojeg sina, ali...nije išlo. Sa svejednakim je entuzijazmom sudjelovala u živim raspravama o svemu što priliči takvom danu. Nije mogla podnijeti pomisao da nije upućena, da ne može donositi odluke, da gubi koncentraciju, pamćenje, ravnotežu... S time se nosila puno teže nego s mučnim terapijama koje su joj patile tijelo. Njezin snažan duh je oduvijek sklanjao barijere koje su ga presretale. Bilo ih je previše. Možda stoga što im je taj duh bio izazov, tako očigledan i neiscrpan. I dok se njeno tijelo gasilo poput umornog cvijeta izniklog u varljivo doba, njezin je pogled ostao postojan u priči koja nema kraja. Dok pišem ove retke, predamnom su dvije slike koje mi je darovala njezina majka. I pitam se, hoću li ikada povjerovati u ovu zbilju...do vremena zbilje od svjetlosti, u kojoj će me moja prijateljica dočekati. Predamnom je i pismo. To pismo čuvam kao najdražu uspomenu, kao najveći podsjetnik ljubavi i prijateljstva, jedinih vrijednosti u koje nema sumnje. Moja mi ga je prijateljica napisala u vrijeme dok smo se, razdvojene svime što ne posjeduje nikakvu vrijednost, od srca nadale jedna drugoj. Sačuvala ga je da bi i ono bilo tu, ispred mene, osvijetljeno malom stolnom svjetiljkom i hrabrilo me u mojim nedoumicama, trenucima neizmjerne tuge. Njezino pismo govori o svemu što je važno, o svemu što je svijetu nevažno...kad toliko tuguje. I poput njezine ruke na mojem ramenu, pomažu mi riječi kojima me u pismu pozdravlja; Prijatelji, ma gdje bili, tvore ovaj svijet i blizu su zauvijek. image hosting file - 11:37 - Komentari (28) - Isprintaj - # • Draga playera, kakvu si divnu priču ispričala za svoju prijateljicu... danas se svi nekog sjećamo, neko s tugom, neko s osmjehom, jer kad prestane tuga ostaju one lijepe stvari koje prepričavamo... (majstorica s mora 01.11.2006. 16:17) • Sjećanja. Topla sjećanja :-) (sklblz 01.11.2006. 17:12) • osobiti ljudi ostave osobit trag u nama..ostali ostanu samo u sjecanju...pisma čuvaju njihove riječi a srce sliku koja ne blijedi..ni danas..tebi kiss i pozz (sunflower 01.11.2006. 18:23) • Jebeno tužno... (ZG dnevnik 01.11.2006. 21:01) • Moram se složit da je ovaj post tužan, ali mi se svejedno pojavio osmjeh na licu jer je lijepo kad se nekog sjećamo na takav način...kao dobru osobu i da će nam kao takva zauvijek ostati u sjećanju. Pozdrav! (hannah 2 01.11.2006. 21:17) • zao mi je (Dust Warrior 01.11.2006. 22:51) • Uuuuuuuu…tužno, ali i predivno. Bitno je da je dalje u tvom srcu!pozdrav: ))) (stereokemija 01.11.2006. 23:17) • divna priča o prijateljstvu koje i sada traje..iako jednog prijatelja nema.... srce sve može.. (Biti Bolji - Be Better 01.11.2006. 23:21) • kad bi uplakana mogla dobro vidjeti slova tipkovnice mozda bih ti napisala pohvalu za lijepu i tuznu pricu, ovako sam samo rastuzena njom bez mogucnosti da osim pozdrava kazem ista suvislo (zaya 02.11.2006. 00:00) • Sad si me rasplakala, laku noć želim... (aquaria 02.11.2006. 00:39) • Uh, što je život opak i proklet, kad nam oduzima najdraže. (majčica 02.11.2006. 10:39) • nosi tu uspomenu u srcu, cuvaj je.. rastuzilo me,ali i otvorilo neke nove poglede.. hvala ti na tome (dipl. kucanica 02.11.2006. 11:39) • Priznajem ti da nisam pročitala cijeli tekst jer me osjećaj nesreće toliko obuzima da mi odvraća pogled sa ekrana. (carla_bruni 02.11.2006. 11:53) • danas nisam mislila plakati.:)..prekrasna priča.... (pitalica7 02.11.2006. 15:04) • ovo je prekrasno napisano. martina je jos uvijek s tobom. (hot mama 02.11.2006. 18:42) • Predivno, namam pametnih riječi osim da je pravo prijateljstvo nešto divno, a ovaj tvoj tekst to dokazuje. lijepi pozdrav (brunhilda 02.11.2006. 19:14) • baš mi je žao (Danielaland 02.11.2006. 20:57) • pogađa. tvoja priča. bolno. u srž stvari. ljubavi. prijateljstva. gubitka. uspomena. ljepši zapis za dušni dan nisam pročitala a lijep je jer je pisan - iz dubine duše dubinom i iskrenošću koja se ne da krivotvoriti (Rusalka 02.11.2006. 21:33) • Nekad je doista tužno što moramo nešto izgubiti kako bi shvatili koliko nam znači. Nasreću, imale ste jedna drugu i u trenutcima kada ste znale da to neće više vječno trajati. Tada čovjeku sve postane nebitno i nevažno, bitan je samo susret dvije bliske duše..Koliko god tuge ima u ovoj tvojoj priči, mene tješi spoznaja...prijateljstvo nema granica. Uvijek možeš prepoznati onoga tko je pravi prijatelj i na koga se možeš osloniti i u najtežim trenutcima... (ledena 02.11.2006. 22:06) • divna si ossoba i žao mi je što te prije nisam prije upoznala..) voli te ožeža:))) (hapy 02.11.2006. 22:41)• Vrlo tuzna prica, no djelomicno znam kako ti je. Ja sam ove godine promjenio skolu i morao se rastati sa svojim naj boljim prijateljem. On i ja se vidamo dosta rijetko... gotovo nikad od kolovoza smo se vidjeli samo jednom. Buduci da sam nov ne bih htio duljiti, drzi se. (car 02.11.2006. 23:08) • tuzno... no ipak je lijepo procitati kako uspomena na Martinu i dalje zivi, kroz recepte, slike, i mnostvo drugih sitnica koje je ostavila za sobom ... rasplakala si me ... (LittleMissG 02.11.2006. 23:58) • OVO JE NEŠTO DIVNO Ljubav koju ste dijelile, sve što ti je darovala, oplemenilo te. bolja si osoba. teško je i tužno, ali i divno. imaš nekoga tko će te dočekati iza oblaka. imaš sjećanja. to je samo tvoje. zauvijek. kao i ona što te čuva sada. ugodan ti vikend (VOLJETI LJUDE 03.11.2006. 09:04) • Ovaj lijepi tekst mogla je napisati samo iskrena ljubav. Dirnuta sam... (Bugenvilija 03.11.2006. 11:05) • Rasplakala si me,post je prekrasan,žao mi je tvoje prijateljice,ali lijepo je što si je imala,pa ma koliko to trajala,a uspomene će živjet dok si i ti živa,nitko ti je ne može uzet iz srca.Imam takvu prijateljica,fala ti Bože na njoj,i kad sam zadnje dane totalno bila potonula ona me zvala po nekoliko puta na dan,iako se ja nikome nisam javljala,isključila sam mobitel,kad sam je napokon čula samo sam počela plakat,rekla mi je da je osjetila da nešto nije u redu.Ona je na Korčuli tj.u Blatu a ja u Dubrovniku.Ugodan vikend ti želim. (slatko grko i obratno 03.11.2006. 12:10) • znas jedva sam doceko radni dan kojim ja ne radim, i tako uzivam u toploj kuci i gledam kako vani pada prvi snijeg, nesto sam stavio u zeludac, i krenio kod tebe na kavu, bio sam i prije ali nisam imao toliko vremena da procitam cijeli post, znas cudno se osjecam, skoro svaki put mi je tako, citam tvoje rijeci, recenice, postove i komentare koje mi ostavljas, i cesto se izgubim, utonem u razmisljanje uz strasnu buru osjecaja o kojima pises, kao da sam prolazim kroz sve, onda se trgnem ili me neko drugi trgne pa buljim u ekran i pitam se koliko je vremena proslo i zasto sam skoro uso u monitor !!! Mislim da se nema sto dodati ovom tvom postu, jer bi bilo suvisno, zato necu ni formirat misljenje o njemu, vec cu ti podarit dubok pogled mojih smeđih očiju, topli dodir dlana i cvrst zagrljaj koji ce ti zajedno stvorit onu nesebicnu,neuvjetovanu i cistu utjehu i razumijevanje. Pozelim te cesto dotaknut, makar samo jagodicom malog prsta. Ti si velika osoba, vjerujem i cvrsta i ne treba ti tuđe mišljenje, nego ti treba razumijevanja i priznanja !!!!! Pusa mala, hug. (mislim.bloger.hr 03.11.2006. 14:12) • Voljela bih da i ona može ovo pročitati... (Trill 03.11.2006. 14:39) • ZA MOJE DRAGE PRIJATELJE: Puno vam svima hvala na toplini i razumijevanju. Ni ne slutite koliko sam sretna jer sam vas pronašla. (Playera´s 03.11.2006. 18:17)

- 11:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.